RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Hijene iz udbaške sjene

Napisano 07.08.2012. 11:17

Hijene iz udbaške sjene

(Anto Kovačević, Čovjek i njegova sjena, Kigen, Zagreb, 2012.)

Prije nekoliko dana u Antunovićevu hotelu dogodilo se nešto nesvakidašnje, čudno, gotovo nevjerojatno. O čemu se radi i što je to iznenadilo pisca, prikaza pisca i njihovih djela?

Piše: Ante Matić, posavski-obzor.info

Doktor filozifije, bivši polički robijaš i bivši saborski zastupnik, Anto Kovačević promovorao je svoju najnoviju knjigu, koja je naslovljena Čovjek i njegova sjena. Hotelska dvorana bila je dupkom puna, što je, mora se priznati, prava rijetskost kad se radi o predstavljanju knjiga. Ako se okupi pedesetak ljudi, to je premija za pisca. Ovdje nas je bilo nekoliko stotina.

Za stolom su sjeli biskup sisački Košić, obraćenik Tomac, Kovačević i neki nepoznat čovjek. Na scenu je stupio glumac Mlikota, prišao govornici na pozornici i pročitao ulomak iz knjige. Radilo se o dijalogu Ante i nekog udbaša. Dijalog dozlaboga iritantan i intrigantan. Onda je o knjigi govorio biranim riječima biskup Košić, iza njega raspalio je u svom profesorskom stilu obraćenik Tomac (moj vrli i dragi profesor pred kojim sam diplomirao na temu verbalnog delikta u vrijeme Juge), onda je glumac Mlikota najavio stanovitog Željka Kekića, bivšeg udbaša, (jednom udbaš uvijek udbaš!) koji će reći nekoliko riječi o Kovačeviću. Pazite, rekao je o Kovačeviću, a ne o njegovu djelu, knjigi. Doslovno sam naćulio uši poput zeca i osluškivao što taj udbaš govori, ta sjena robijaša Kovačevića. Čovjek se raspričao kao da je u nekoj birtiji s društvancem, malo pod gasom. Više od pola sata pričao je o Anti kako ga je pratio kao sjena, svoju priču potkrepljivao primjerima, navodima, udbaškim metodama od kojih se čovjeku diže kosa na glavi od spoznaje kakve su bile perfidne udbačke metode, spominjao neke ljude koji su radili s njim i neke udbaše koji su danas na visokim položajima u vlasti i diplomaciji, prepričavao neke događaje, da bi na kraju priznao kako je sve to bilo zlo za Kovačevića, a u konačnici i za njega i njegov život. I, doista, iz njegove priče biva jasnim da je slijedio Kovačevića kao sjena nekoliko godina dok ga nije strpao u zenički zatvor. Tamo je u tom komunističkom mraku i gadiluku Kovačević odgulio 6 godina robije. Tamnovao je zbog riječi. Radilo se o klasičnom verbalnom deliktu, koji je u vrijeme komunizma bio u modi.

Udbaš Kekić „otvarao nam je oči”, pogotovu hrvatskim političkim slijepcima i naivcima onim nečim ružnim što smo nastojali zaboraviti.

Pričao je Kekić kako su se ponašali naši „slavni” robijaši Veselica, Budiša, Čičak, Čizek, Kovačević…

Koga u dvorani nije zaprepastila istina, kad je kazao, da je na Kovačevićevu slučaju radili stotinjak udbaša, javnika, dojavnika, doušnika. Za Veselicu bilo ih je desetak više. I svi su masno bili plaćeni. Možete li sada sračunati koliko stoji jedno praćenje jednoga čovjeka godinu dana. Ako to radi stotinu ljudi godinu dana, posve je jasno zašto je Juga propala! Na kraju je udbaš Kekić rekao kako mu je Kovačević oprostio, kako su postali prijatelji i silno zaželio da se njegova i Kovačevićeva djeca ne mrze. Vala mašala, kazali bi Bosanci. Ganutljivo, nema dvojbe. Pomirbeno, nema šale. To je ta hrvatska bivša stvarnost i sadašnja. Međutim, mene je zasjekla njegova rečenica, koja kaže da je Udba danas jača nego ikada, da udbaši drže kapital, medije, vlast, sve drže u Hrvatskoj, oni i njihova djeca i unuci.

Zanimljivost i poučnost ove knjige je u tome, što Kovačević ne priča samo svoju muku, nego donosi desetak i više sličnih sudbina hrvatskih mučenika za vrijeme Titove vladavine i njegovih partizana, komunista, prvoboraca, „narodnih heroja”, skojevaca.

U recenziji profesor Zdravko Tomac napisao i ovu istinu o Hrvatima:
Muke, progoni, patnje, nepravde, nisu od Ante Kovačevića napravili čovjeka koji mrzi, koji se želi osvećivati. On oprašta, a ne zaboravlja!

Drugi pak recezent, biskup Vlado Košić, kaže :
Crkvi nije stalo do progona ljudi, već da se konačno prizna istina i definira pravedno stanje žrtava koje je za sobom ostavio komunistički sustav.

Čitajte Kovačevića, (Anto Kovačević, Čovjek i njegova sjena, Kigen, Zagreb, 2012.) ja sam ga pročitao i ostao bez riječi, kojima bih išta dodao ili oduzeo onome što je napisao o strahotama komunističkih zlotvora i njihovih bijednika, nekih vjernika, koji su im slijepo služili sriveno od javnosti, u tajnosti stvarnosti. Ono što su bezvjerci činili vjernicima s kojima su živjeli i kojima su vladali, oprašta samo Bog, a čovjek, nikako.

Ne radi se samo o nepravdama i uvredama, nego i o poniženju, a to oprašta samo dragi Bog. Uostalom, nakon svega što nam se dogodilo i što nam se danas događa ovdje u Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini, nama Hrvatima, vjernicima, katolicima, može pomoći samo dragi Bog i nitko više, ni manje. A vi koji ovo čitate, mislite o meni što god hoćete. Bože daj da nisam u pravu. Hrvatskom vladaju sinovi i unuci zločinaca.

| posavski-obzor.info |


Nema komentara

Anketa

Ustavi