Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Vijesti » BiH » Iz Bugojanskog dnevnika Katice Nevistić

Iz Bugojanskog dnevnika Katice Nevistić

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 20.07.2011. 13:45

Iz Bugojanskog dnevnika Katice Nevistić

20.7.1993.

– Ovo je jedna od mojih najbeznadnijih noći u životu. Sama poput otrgnuta lista što ga grubi vjetar vitla, vitla. Ništa mi nije na dohvatu za što bi se čovjek uhvatio da ne potone. Samo molitvu ti nitko ne može uzeti. Mogu ti zatvoriti usta, ali srce, um će tiho ponavljati vapaje dobrom Ocu. On ih neće odbiti, On ih ne može odbiti, jer je jedini kadar prepoznati kada su iskreni, iz dna duše. Očajna sam. Ne znam gdje su moji, jesu li i njih pohapsili? Ne znam je li mi i mlađi unuk obučen? Ne znam gdje mi je stariji unuk Ozren, posljednje što znam je da je na osiguranju Gaja. Ne znam ni što je s mojim Perom, znam samo da je prije tri-četiri dana mobiliziran u Treću bojnu HVO-a. Šta on zna o pravom gerilskom ratovanju? Iz aktivne vojske došao je prije više od dvadeset godina. Bože, Bože, ne ostavi nas, čuvaj mi svu moju dicu, Ti znaš da su mi najbrojnija.

Ustala sam rano, bolje rečeno izvukla se ispod stepenica iz svog brloga. Odmah kažem Ismetu da ja neću ostati s njima i da ću ja ići tamo kamo su odveli naše susjede.

“Ma nećeš ti nikuda! Ako treba, vezat ću te!”, zaprijeti mi Ismet. U meni suknu pritajena mržnja: “Koga ćeš ti vezati na mojoj očevini, u mojoj kući?” J… te tvoj Alija!”, omaknulo mi je kao nikada ranije. Ne zastidih se, već nastavih: “Ja vam ne pripadam, hoću svojima pa makar to bilo u logor…”

Žalosno, al’ istinito: nisam govorila običnim glasom. Bili su to poživotinjeni krikovi. Uplašila sam Ismeta. On je tih čovjek. Takvom je i mene znao. Sada me ne prepoznaje. Izvinjava se, stišava me, ali ja ne odustajem: “Zovi svoje vojnike neka me vode mojima ili ću izaći na cestu, i znaš da će me netko ubiti.”

S kuhinjskog balkona Ismet zove muslimanskog vojnika. Jedan crvendać k’o koza preskoči visoku žičanu ogradu što dijeli moj posjed od lagera. Utrči u kuću i pita: “Koga treba odvesti?” Čini to sa zadovoljstvom kao da jedva čeka da nas bude manje.

Ismet pokazuje mene. Mladić-vojnik gleda me s čuđenjem: “Koga? Zar teta Katicu? Njoj ne smije pasti ni dlaka s glave.” Gledam ga i kažem: “Mladiću, ja tebe ne poznajem! Hoću ići svojima!” “Kako me, bona, ne poznaješ? Mom si bratu Enesu dala Brunin stan, hranila nas, proljetos nam dala i bašče, a kada smo bašču kopali, donijela si nam i kahvu... Mi ćemo se tebi kad-tad odužiti…”, nastavio je on.

Prekinem ga i pitam: “Ako mi se želiš odužiti, imaš priliku danas. Vodi me tamo gdje je moj narod. Ja pripadam samo svom hrvatskom narodu i neću ni s kim osim sa svojima pa makar to bilo i u smrt”, govorim mu i gledam ga u oči. Iz džepa vadim meni veoma drag džepni nožić koji me veže za dragu osobu i uspomenu. Pružam ga tom vojniku, Edinu Opardiji, želeći ga pridobiti.

Edin zbunjeno gleda i pristaje.

Ismet me ponovno pokušava zaustaviti i kaže: “Odustani, Katice, tako ti Boga. Znaš li u što me dovodiš. Šta će mi reći Perica, Ozren, Dragan, Mario (sve vojnici, moja opaska), šta svi tvoji ako ti se šta desi.” “Bez brige, ostavit ću pismo za njih: velim i počinjem pisati cedulju: dragi moj Perica, Ozrene, Dragane, Marijo! Jučer su dolazili muslimanski vojnici po mene da me vode na informativni razgovor u komandu. Nisam htjela ići, a nisu me dali ni Ismet i Ševala. Kada su poslijepodne odveli naše susjede nekuda, ne znam da li u logor ili u smrt, odlučila sam poći za njima. Nemojte kriviti Ismeta, nemojte kriviti ni mene: ja pripadam samo svome hrvatskom narodu i neću ostati s Muslimanima. Želim poći za svojima ma kuda ih odveli. Pokušajte me shvatiti: imala sam ponosa s 10 godina, nemojte očekivati da nemam sa 60 godina. Sve vas voli vaša tetka.”

Cedulju, ludo moje i veoma nepromišljeno pismo predam Ismetu kao i 50 DM, prsten i akntašnu s papirima. U četiri oka kažem: “Ismete, ne znam hoću li se vratiti. Ovu tašnu, ako se ne vratim, kad-tad predaj fra Janku ili nekome od mojih bližih. Ako mi to učiniš kako te molim, sve ti moje halal, ali ako mi ovo ne sačuvaš, sve ti haram bilo.”

Znala sam da se kletve boje pa sam zato tako kazala. Papiri u tašni su se odnosili na poginule u Drugom svjetskom ratu. To je dug i veoma naporan rad, pogotovu što ne bih imala priliku početi ispočetka, budući da su neki od očevidaca već mrtvi.

Oblačim se dosta lagano kao da ću u šetnju a ne u zatvor ili … Polazimo. Upozorava me da prijeđemo na drugu stranu ceste da me ne pogode snajperisti s Gorice. “Odmakni se ti od mene da tebe ne pogode. Tko će me odvesti do mojih…”

Prolazeći kraj Melankine kuće vidim krvav trag kroz dvorište, kroz dvorišna vrata i nogostupom do rijeke. Da nisam jučer čula pucanj, a onda skiku i roptanje njene krmadi, čini mi se da bih sada poludjela bojeći se da su mi ubili Marija ili Dragana.

Edin me vodi u općinu. Stražari gledaju i kao da znaju da dolazim. Čujem: “To je ona što je sama tila u zatvor. Budala neka.” Pravim se da ne čujem. Zadnji stražar otvara vrata sale, nekada kristalne, sada sale oplakane. Moj pratilac Edin vodi me do navrh sale, spušta cijev puške na svoje stopalo. U tom momentu puška opali i metak mu prođe kroz cipelu i stopalo. Protrnuh. Uplaših se da će i druge pobiti zbog mene. Edin bez riječi odskakuta na jednoj nozi. Ostade krvav trag kroz salu. Vojnici upadoše. Kada su saznali o čemu se radi, izađoše. Jedan vojnik donese brisač i pokupi krv. Pogleda me mrko, bez riječi.

Kada prođe prva bura, ja sve tegobe zaboravih i osjetih se najsretnijim čovjekom toga dana: sa svojima sam! Gledam onaj ćošak gdje je bio podij, bili mikrofoni. Sala puna probranih i pozvanih gostiju. Tu je moj razred, počasni razred prvih bugojanskih maturanata. Prisutni su i neki od naših nastavnika i profesora iz daleke 1948/49. školske godine. Slavi gimnazija svoju jubilarnu 30. obljetnicu.

Bilo mi je određeno da se obratim svim generacijama bugojanskih maturanata. Govorila sam kratko, ali iz prvog reda ustala je stara učiteljica gospođa Melanija Babić, prišla mi i zagrlila me sa suzama. Moji iz razreda također. Vjerujte mi: nisam se osjećala sretnom. Vjerojatno mi je laskanje godilo, ali to nestane iz srca, iz života i samo ga, kao danas, iščeprka usporedba s novim događanjima. Prava sreća, neprolazna vezana je za druga živa bića i neprolazna je. Sreća se nekada mora sama ukloniti nakratko: nekada je iz naših života jednostavno grubo odgurnu, ali i sjećanjem na drage osobe u razgovoru “sam sa sobom” vraća se…!

Danas stojim na istom mjestu, ali ne kao počasni gost, već kao uznik! Nema ni drage gospođe Melanije, Srpkinje, da me bar zagrli. Oko mene su moji Hrvati, ali samo slušam: “… budale žene, ja ne bi…” Opet sam sama, neshvaćena, kao da pripadam drugom svijetu. Ali stojim uzdignuta čela, zaista sretna, ponosna na svoj narod iz kojeg sam ponikla i sada mu se pridružila!

Razgledam po sali. Moji susjedi Maloseljani Hrvati i Srbi kao da su se preselili ovamo. Iz najužeg susjedstva, osim Ivana Čondića, ne vidim nikoga. Ivana su odvojili za ovdje, a ostale poslali u kuću Vlade Kolovrata kod Srednjoškolskog centra.

Ovdje ima puno zatvorenih. Ima i vojnika. Ja poznajem: Stipu Nevistića rođ. 1907, baku Mandu Vulić rođ. 1906, Miru Ištuk, Ljupka i Miru Tomas, Stojana i Stoju Erak i sina im Stojana mlađeg, Antu i Nadu Božić, Ljubišu Gajicu, Smilju Đogatović i muža joj, Anu, Ivana i Tereziju Kolovrat, Marinku Kolovrat, Mariju Trogrlić, Ivicu i Miciku Šarić, Vladu, Milu i Elzu Tomas, Željka Tabakovića, Stanka Đurina, Davora Tomića.

U podne nas vode na ručak u podrumsku salu. Dok smo silazili niz stepenice, pogled mi se susretne s poznatom osobom koja je upravo izlazila iz sale. Obori pogled i prođe kao da me ne vidi. Mene teško pogodi saznanje da prijatelji nestaju….

Vratili smo se opet u salu. Svrstavamo se u grupicama, ali ne po rodbinskoj vezi, starosnoj dobi ili poslu koji smo obavljali. Sada se traži samo bliskost duše…

Ilindan je. Kako je sada u Kandiji? Vjerujem da i kod njih ima dima baruta, straha i neizvjesnosti, ali se nadam da će Kandija, Gračanica i Crniče ostati oaza otpora. Bristovi će pasti, previše su se hvalili. Misli mi odlutaše u prošlost. Kandija na Ilindan! Bogate sofre, igre, plesovi i kola. Cure su se godinu dana spremale za taj dan, bio je to za mnoge i dan prvih ašikovanja…! Uhvatim samu sebe da se smješkam. A onda pogledaš oko sebe: uznici!

Dan nikada proći. Granate nas prisiljavaju da se sklonimo za zid.

U sumrak ulaze stražari s popisima. Potpuni muk. Prozivaju, a nikoga među nama. Prozivaju i mog mlađeg unuka Ognjena Gvozdenovića, pa Hrvate i Srbe koji su davno otišli u inozemstvo ili 1992. u Srbiju.

Noć. Odsjaj plamena na suprotnom zidu goni nas da pogledamo kroz prozore: netko viče da gori Pošta i velika Zelića kuća. Nismo sigurni.

Nema svjetla. U grupicama se spremamo na spavanje na razne načine: neki na stolovima, neki na sastavljenim stolicama, neki na itisonu. Mene zapalo na parketu. Molim M. K. da mi dopusti da samo naslonim glavu na njenu deku. Preko volje mi je dozvolila.

San ima svoj čâr i moć: nekoga brzo savlada i utihnu kao da nestade; netko hrče i nasmijava okolinu; netko brižan prevrće se uz uzdah. Samo naša mladost zaspa i ne okrenu se. Blaženo usnuše. Divno ih gledati pa makar i u polumraku. Granate i puščana vatra svu noć se smjenjivahu. Katkada se i sustižu!

Bože moj, gdje su mi djeca? Zna li moja Ankica da joj traže mlađeg sina? Tek je navršio 16 godina!

- Kada je iz “Ljubljanske banke” javljeno vojnicima HVO-a u hotelu “Kalin“ da se neće moći dugo braniti, a zapovjednik im sa slobode iz Stožera na Gorici prijetio smrću ako se predaju, Anto Markulj, koji je bio izuzetno hrabar i pošten branitelj, cijenjen i voljen od mlađih, okupio je 20 dobrovoljaca. Pokušali su izaći iz Kalina, a namjera im je bila probiti se preko ulice Prvog maja do Ljubljanske banke. Uzalud.

Zasuti mecima morali su se povući, tada im je poginuo Anto Augustinović, sin Stipe i Marije r. Galić, rođen 27. 4. 1971. u Košu, živio u Drvetinama.

/zupa-bugojno.org/ HB.org/