RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

4. kolovoz 1993. – dan kada je zaustavljen zločinački pohod ABiH Skopljanskom dolinom (3)

Napisano 21.08.2010. 17:44

4. KOLOVOZ 1993. – DAN KADA JE ZAUSTAVLJEN ZLOČINAČKI POHOD ABIH SKOPLJANSKOM DOLINOM (3)

Muslimansko-Bošnjačko ratno predsjedništvo bugojanske općine donijelo je 23. srpnja 1993. godine odluku kojom se od humanitarne organizacije Caritas oduzimaju prehrambeni proizvodi, a također imovina civilnih osoba za potrebe ABiH. Time je službeno ozakonjena pljačka crkvene humanitarne organizacije i hrvatskih civila, a primjenjivalo se samo na humanitarnu organizaciju Katoličke crkve, Caritas, ali ne i na istu takvu organizaciju Islamske zajednice Merhamet.

Već smo u ranijim prilozima napomenuli kako je Ratno predsjedništvo i objedinjeno zapovjedništvo ABiH u Bugojnu 4. kolovoza donijelo odluku kojom se svim građanima jamči osobna i imovinska sigurnost, traži od nadležnih tijela da povrate svu pokretnu i nepokretnu imovinu svim građanima, koja je oduzeta u tijeku sukoba HVO-a i ABiH u Bugojnu. Osim toga odlučeno je da se vrate kućama svi građani koji se "nisu ogriješili o zakone Bosne i Hercegovine".

Uništavalo se sustavno s ciljem da se Hrvati nemaju više gdje vratiti. Potpuno su uništena sela Kandija, Goruša, Humac, Zanesovići, Udurlije, Lug, Rosulje, Crniče i Lenđerovina u kojima je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. U selima s mješovitim stanovništvom kuće i gospodarske zgrade Hrvata su spaljene ili minirane. U samom gradu Bugojnu hrvatske četvrti su spaljene, minirane i opljačkane. Muslimansko-Bošnjačke vlasti osnovale su u Bugojnu Agenciju za otkup građevinskog materijala i tehničkih stvari. Pljačkaši i lopovi su u toj Agenciji dobivali novac za ono što su pokrali i opljačkali. Agencija je na taj način poticala pljačku i otimačinu hrvatske imovine.

Bugojanski Caritas je 20. svibnja 1994. godine napravio popis materijalnih šteta na stambenim objektima u vlasništvu Hrvata u Bugojnu. Prema tome dokumentu minirano je, zapaljeno i opljačkano 2.550 objekata.

U ratnom sukobu između HVO-a i ABiH i poslije njega učinjeno je svetogrđe nad sakralnim objektima, crkve, župne kuće i groblja su uništavani. U Drvetinama je 7. kolovoza 1993. godine zapaljena katolička crkva, izgorio je krov i urušio se, ostali su samo goli zidovi. U tom selu je uništeno i katoličko groblje. Prema izjavi svjedoka to je učinio vojnik ABiH iz postrojbe "Šejtan", nadimkom Tale, sin Semina Rustempašića.

U Kandiji muslimansko-bošnjački ekstremisti su uhvatili jednu ovcu i ispred crkve obukli je u misnicu. Crkva je potpuno devastirana, u crkvi je ložena vatra, s nje je opljačkan bakreni krov. Obilazeći bugojansku općinu u proljeće 1995. godine, dr. fra Ljubo Lucić u svom putopisu zabilježio je i ovo zapisano na crkvi: "Ovo će biti džamija, Zecovi. BiH Armija. Bosanac sam delija." Župni stan u Kandiji je spaljen desetak dana nakon sukoba HVO-a i ABiH, a u župnoj kući je bilo registriranih 8.000 knjiga hrvatske i svjetske literature, čime se zanimao župnik don Miodrag Mišura.

U Skopljanskoj Gračanici uopće nije bilo borbi, ali je crkva devastirana, u njoj su klupe razbijene, nema nijedne slike ni orgulja, a u 1996. je minirana. Župna kuća i kuća časnih sestara su uništene, na njima nema ni vrata ni prozora, jer je sve opljačkano.

U Glavicama na crkvi nema nijednog stakla, ona je demolirana i oskrnavljena, a sav namještaj je polupan. Na crkvi su se počinitelji toga zlodjela ovako potpisali: Senad, Asim iz, Viteza. Na ambonu je naslikan znak njihove političke stranke SDA. Po crkvi su vidljive ljudske fekalije. U lurdskoj špilji nema Gospina kipa. Župni ured je opljačkan i razoren. Na glavačkom groblju je pustoš, a grobovi su opustošeni i porazbijani.

Groblje u Čaušlijama je razrušeno, grobovi su isprevrtani, mramor je razbijen, čak ima 217 razbijenih, oštećenih i oskvrnutih grobova. U tom groblju je nedovršena grobnica a u njoj nepoznat broj leševa u raspadnutom stanju. Grobnica je pokrivena samo daskama i tankim slojem zemlje. Leševi su umotani u nepromočivo platno. Na groblju u Čaušlijama pred Božić 1995. godine porušeni su i preostali spomenici i križevi, preko 200 grobova još je dodatno devastirano.

Katoličko groblje u selu Vesela uništeno je 20. siječnja 1994. godine. U selu Humac kod Bugojna 14. srpnja 1996. godine zapaljena je katolička crkva Srca Marijina, koja je prije već bila demolirana, a sada je izgorjela do temelja.

U Bugojnu 27. srpnja 1996. godine pod toranj župne crkve Sv. Ante postavljena je snažna eksplozivna naprava pa su oštećeni sam toranj, župna kuća i zgrada Caritasa.

ZAUSTAVLJEN ZLOČINAČKI POHOD ABiH
Da plan Cikotića i njegovih nalogodavaca nije bio samo poubijati i pokoriti bugojanske Hrvate govori i položaj HVO-a u Skopljanskoj dolini nakon 4. kolovoza 1993. godine.

PRILOG A

Prilog A zorno pokazuje da je HVO uspio obraniti od daljeg stradanja tek nekoliko naselja sa hrvatskom većinom u općini Uskoplje uključujući i dio grada Uskoplja. Uspio je to i uz pomoć iz dijelova Herceg Bosne koji su uspjeli poslati pojačanje. Na zaustavljanju ABiH na prostorima Uskoplja do 4. kolovoza poginula su 23 HVO branitelja od toga i dvojica Ljubušaka /Franjo Čuvalo, Vinko Lauc/  jedan Duvnjak /Ljubomir Radoš/ a tragična sudbina je ovdje zatekla i dvojicu Bugojanaca /Ivica Mitrović i Branko Žulj/ koji su se ovdje zatekli kao prognanici ali nisu odustali da se bore .

Tabela 1

NESTALI BUGOJANSKI HRVATI
Još ni danas nije poznata sudbina 20 zatočenika pripadnika HVO-a, među kojima je i vojno zapovjedništvo HVO-a Bugojno. Oni su za ratnog sukoba zatočeni, pripadnici ABiH držali su ih jedno vrijeme u bugojanskom zatvoru, a poslije su odvedeni u nepoznato. U javnosti je to poznata skupina od "26 nestalih" bugojanskih Hrvata. Kasnije se ustanovilo da su četvorica mrtva, a da se Željko Miloš pojavio živ. Tijela odvedenih Vinka Ivkovića i Ive Pocrnje pronađena su i identificirana.

Imena 20 vojnika HVO-a za kojega se još ne zna jesu li živi navodimo u ovom popisu:
1. Niko Džaja, sin Branka, rođen 1959. godine, zapovjednik Prve bojne HVO Bugojna. 2. Dragan Erkapić, sin Vlade, rođen 1956. godine, zapovjednik Druge bojne brigade HVO Bugojna. 3. Mićo (Miroslav) Dilber, sin Josipa, rođen 1964. godine, zapovjednik Treće bojne brigade HVO Bugojna. 4. Franjo Jezidžić, sin Dragana, rođen 1954. godine, načelnik IDP-a HVO Bugojna. 5. Stipica Zelić, sin Dragana, rođen 1954. godine, zapovjednik Vojne policije HVO Bugojna. 6. Miro Subašić, sin Frane, rođen 1958. godine. 7. Mihovil Strujić, sin Stipe, rođen 1949. godine. 8. Zdravko Juričić, sin Matka, rođen 1937. godine. 9. Jadranko Gvozden, sin Pere, rođen 1957. godine. 10. Marko Bartulović, sin Dragutina, rođen 1941. godine. 11. Zoran Galić - Šprajco, sin Drage, rođen 1955. godine. 12. Branko Crnjak, sin Drage, rođen 1960. godine. 13. Pero Crnjak, sin Zvonimira, rođen 1958. godine. 14. Perica Kovačević, sin Ljupka, rođen 1952. godine. 15. Nikica Miloš, zvani Kardelj, sin Joze, rođen 1947. godine 16. Nikica Miloš, sin Dragutina, rođen 1967. godine 17. Ivo Miloš, sin Nine, rođen 1971. godine. 18. Ante Markulj, sin Pave, rođen 1974. godine. 19. Dragan Miličević, sin Joze, rođen 1966. godine. 20. Niko Zlatunić, sin Petra, rođen 1969. godine.

NESTALI-93-1

NESTALI-93-2

Zacijelo su doživjeli tragičnu sudbinu. Što se s njima dogodilo nitko javno ne govori. Bilo je više pokušaja da se to sazna, ali je sve bilo uzalud. Međunarodni Crveni križ je 30. rujna 1993. i 20. listopada 1993. godine registrirao jedanaestoricu s popisa ovih zatočenika. Registrirani su navedeni pod brojevima 2, 3, 8, 11, 12, 14, 17, 18, 19, 20 i 21. Bilo je očekivati da muslimansko-bošnjačke vlasti neće zlostavljati ratne zarobljenike, a napose one koje je registrirao Međunarodni Crveni križ, jer bi to bio očit dokaz kršenja Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima.
Brojni mediji su nastojali prodrijeti u tajnu "nestalih Bugojanca", ali je njima zabranjivan pristup i fotografiranje na području bugojanske općine sve do 1998. godine. Zabranjeno je bilo i UNPROFOR-u kao i IFOR-u i SFOR-u da istražuju bilo što o bugojanskim žrtvama. Kada se pročulo da su ti ratni zarobljenici HVO-a u logoru UNPROFOR je pokušao saznati što se događa. No, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu Bill Alikmann je izjavio da oni imaju informaciju da je 19 vojnika u bijegu ubijeno, a da su tri ponovno zarobljena. Britanska postrojba UNPROFOR-a otišla je u Bugojno da sve to provjeri, ali joj nije dopušteno. ABiH nije dopustila nikome pristup u logor, a kada su britanski vojnici tražili da razgovaraju s tri ponovno zarobljena hrvatska vojnika, rečeno im je da je to nemoguće.

Opće je uvjerenje da su nestali Bugojanci mrtvi i da ih je ubila ABiH. Za njihovu gorku sudbinu odgovoran je prije svih Dževad Mlaćo, ratni predsjednik Bugojna, kojega Hrvati smatraju ratnim zločincem. On je čovjek visokog položaja i povjerenja u SDA. Zatočene hrvatske vojnike iz bugojanskog logora odveli su Enes Hadžić, zapovjednik Vojne policije i Abdulah Jelača, zapovjednik brigade. Zapovjednik koji ih je čuvao u zatvoru je bio Enes Sijamija, koji je svojevremeno i javno o tome progovorio.

Na sastanku s Michaelom Steinerom, zamjenikom predstavnika visokog povjerenika za civilna pitanja u Sarajevu, 28. lipnja 1996. godine, Amor Mašović, predsjednik muslimansko-bošnjačke komisije za razmjenu nestalih, izjavio je da u bugojanskim zatvorima nema živih Hrvata. On je tu izjavu dao pred svjedocima, među kojima je bila i Dragica Galić, izbjeglica iz Bugojna, čiji je muž među onih "20 nestalih Bugojanaca". Mašović je tada izjavio da je za sudbinu nestalih Hrvata izravno kriv Dževad Mlaćo.

MLAĆO ZNA GDJE SU KOSTI LIKVIDIRANIH?
Svjedočenje Dževada Mlaće, predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna, pred Sudom BiH, 24. ožujka ove godine, uznemirilo je članove Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja općine Bugojno. Prisjećajući se  dana kada su njihovi najmiliji nestali, tvrde da Mlaćo zna sve, o čemu uostalom svjedoče i njegove ratne bilješke, pročitane u sudnici: "Zvanično ne smijemo imati civilnih zarobljenika! Tajno, ekstremni dio zarobljenih vojnika, da se likvidira!"
Dževad Mlaćo je svjedok odbrane na suđenju Nisvetu Gasalu, Musajbu Kukavici, Enesu Handžiću i Senadu Dautoviću za ratne zločine nad zarobljenim vojnicima, civilima i ranjenicima hrvatske nacionalnosti tijekom sukoba ABiH i HVO-a u Bugojnu, od srpnja 1993. do ožujka 1994. godine.
Uz 20 nestalih vojnika, bugojanski Hrvati traže i 14 nestalih civila. "Mlaćo zna i mora jednom da kaže. On zna gdje su i molim ga iz sveg srca da već jednom kaže pa da imam grob, kada odem na groblje, a ne da gledam gdje ću svijeću upaliti. Želim i molim da se jednom dozna. Mlaćo zna", kaže Slava, majka Jadranka Gvozdena.

"Mlaćo i pokojni Frano Jezidžić su bili kolege, profesori", objašnjava Anto Kapetanović, otac ubijenog Vlatka Kapetanovića. Frano Jezidžić je bio profesor hrvatskog jezika, pjesnik i novinar. Jedna zbirka njegovih pjesama je nastala u ratu, druga zbirka pjesama za djecu pod naslovom Kad pjevaju šume mog djeda je objavljena poslije rata. Bio je načelnik Informativno-promidžbene djelatnosti 104. Brigade Eugen Kvaternik HVO-a Bugojno. Uz roditelje, na njegov povratak su čekali supruga i dvoje djece.

Sarafina Kolovrat, predsjednica Udruge, u jednom danu je izgubila supruga Ivu i sina Igora, dok su drugi sin Kristijan i djever Miroslav teško ranjeni. I sama je bila u povorci više od 5.000 Hrvata koji su izašli iz Bugojna. "Vjerujte da našim članovima više nije važno ko će odgovarati a ko neće. Njima je važno da pronađu zemne ostatke. To je sve stara populacija roditelja. Nama je u siječnju umrla majka pokojnog Frane Jezidžića, a ranije i njegov otac koji se lavovski borio da pronađe jedinog sina", objašnjava Sarafina Kolovrat.
Obitelj Kolovrat je bila vrlo bliska s porodicom Mlaćo.
Sarafina Kolovrat priča: "Zemlja se graničila, bila je jedna kuća. Dževad Mlaćo je zamolio mog Ivu da odemo po njegovu ženu i djecu kod Mostara kad je počeo rat u Hercegovini. Mi smo mu spašavali djecu i ženu. Ivo je tražio da i ja idem zajedno s njim i Mlaćinom majkom po njegovu ženu i djecu. On je kasnije poručivao da se naš Kristijan ne vraća iz Zagreba. Kasnije je fra Bruni rekao da mu je žao što je izgubio prijatelja Ivu. Bili su prijatelji još iz mladosti.
Moj muž Ivo i sin Igor su poginuli na pedesetak metara zračne linije od naše kuće. Kristijan je ranjen dok je spašavao brata.
I Mlaćo da napiše da treba Hrvate likvidirati!? Kad sam pročitala tu izjavu, kroz mene je nešto prostrujalo. Ne mogu da razumijem što se to desilo u ljudima da su se tako promijenili, kao da su mislili da se rat nikada neće završiti."

Nakon Mlaćinog svjedočenja 24. ožujka, Sudsko vijeće je zatražilo pauzu i predočilo mu da ima pravo na pravnog savjetnika, jer se izlaže opasnosti da samog sebe teško optuži. Dževad Mlaćo je odgovorio da se slaže s ovom konstatacijom sudaca. Objasnio je da je već angažirao odvjetnika Asima Crnalića, ali da on nije došao jer je Mlaćo pozvan u statusu svjedoka.

POGINULI  BOJOVNICI HVO BUGOJNO OD 18. SRPNJA DO 4. KOLOVOZA 1993.

BOJOVNICI-01

BOJOVNICI-02

BOJOVNICI-03

BOJOVNICI-04

ODGOVORNI ZA ZLOČINE
Bugojanski su Hrvati 25. studenog 1994. kod vojnih i civilnih institucija vlasti, podnijeli kaznenu prijavu protiv osoba osumnjičenih za ratne zločine počinjene tijekom 1993. u Bugojnu. Od njih 440 navodimo tek prvi dio, koji su i među najodgovornijima za sve zločine počinjene nad Hrvatima u bugojanskoj općini. To su: Dževad Mlaćo, sin Hamdije, rođen 1954. godine, profesor matematike, predsjednik ratnog predsjedništva i predsjednik SDA Bugojno, Selmo Cikotić, rodom iz Sandžaka, časnik bivše JNA, u Bugojno došao pred rat između HVO-a i ABiH, Zeir Mlivo, sin Uzeira, rođen 1950. godine, diplomirani ekonomist, predsjednik vlade općine Bugojno, Abdulah Jeleč, sin Muharema, rođen 1940. godine, načelnik štaba obrane općine, Senad Dautović, sin Saliha, rođen 1963. godine, profesor narodne obrane, načelnik službe javne sigurnosti općine, Kemal Džafić, sin Huse, rođen 1949. godine, časnik bivše JNA, načelnik sigurnosti štaba obrane općine, Enes Handžić, sin Mehmeda, rođen 1956. godine, načelnik sigurnosti 307. muslimansko-bošnjačke brigade ABiH, iz Donjeg Vakufa, Tahir Granić, sin Eniza, rođen 1959. godine, zapovjednik 307. muslimansko-bošnjačke brigade ABiH, Abdumalik Abdibegović, sin Ibrahima, rođen 1960. godine, sekretar Sekretarijata za narodnu obranu, nastanjen u Veseloj, Faruk Aganović, sin Muharema, rođen 1956. godine, stražar, kasnije zapovjednik jedne brigade ABiH, Besim Hodžić, sin Muharema, rođen 1962. godine, zapovjednik vojne policije, Besim Učembarlić, sin Tahira, rođen 1956. godine, zapovjednik grada Prusca, u kojem je nastanjen, Semin Rustempašić, zapovjednik postrojbe za posebne namjere "Zeleni zmajevi", nastanjen u Kruševici, Muris Kalajhodžić, zvan Murgo, zapovjednik postrojbe za posebne namjene JOKS, nastanjen u Gaju, Hanefija Prijić, zvan Paraga, zapovjednik postrojbe za posebne namjene ABiH, nastanjen u Voljicu, općina Gornji Vakuf/Uskoplje...
Sasvim je jasno da oni nisu i najodgovorniji jer su provodili zapovijedi.

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. u Bugojnu je živjelo oko 3.000 Hrvata, a u veljači 1995. godine 1.374 s tim da se iselilo 1.724 a vratilo 98 osoba. Prema statističkim podacima iz veljače 1995. godine, bugojanskih Hrvata je u Bugojnu živjelo 1.374, u Republici Hrvatskoj 5.365, u Hercegovini 3.462, u trećim zemljama 5.762 ili ukupno 15.963. Samo u prekooceanske zemlje je otišlo preko tisuću bugojanskih Hrvata.

PROCESUIRANJE ZLOČINACA
Navršeno je šesnaest godina od kada je zatvoren “Stadion”, zloglasni logor ABiH u Bugojnu, u kojem su na najokrutniji način zlostavljani Hrvati ovog grada. Preživjeli logoraši ovog logora, njih 294, okupljeni u Koordinaciju udruga proisteklih iz Domovinskog rata, upozoravaju kako je prošlo predugo vremena u kojem se nije napravilo gotovo ništa kako bi se saznalo gdje se nalaze nestali bugojanski Hrvati, ali su okrivili i Tužiteljstvo BiH da se još uvijek ne usuđuje upustiti u istragu o stvarnim idejnim tvorcima zločina nad Hrvatima.
“Kakvo je to Tužiteljstvo koje ima dokaze protiv nalogodavaca, počinitelja i idejnih tvoraca zločina nad hrvatskim narodom Bugojna, a već pet puta odgađa pripremljena uhićenja”, pitaju se iz Koordinacije udruga te upozoravaju kako se ovakvim radom šalje jasna poruka da je lobi koji sprječava temeljitiju istragu o zločinima u Bugojnu prejak. Očito se radi o pritiscima na Tužiteljstvo, smatraju iz koordinacije udruga te tvrde kako postoje jasni dokazi o tome tko je nalogodavac organiziranja zločina, uključujući zatvaranje u logore i protjerivanje. Istaknuvši kako su do sada za zločine na ovom području optuženi isključivo stražari i nadglednici u logorima koji su izvršavali naredbe koje su stizale s vrha, iz ove koordinacije su zaključili kako gube nadu da će uskoro doći do uhićenja “krupnih riba”.
Do sada su procesuirani za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i na šest godina zatvora osuđeni Ened Vrban i Šaćir Duraković, dok je Nermin Karadža oslobođen optužbi.
Pred Sudom BiH je u tijeku suđenje četvorici bivših pripadnika Stanice javne sigurnosti (SJS) Bugojno i ABiH. U optužnici kojom se terete Nisvet Gasal, Musajb Kukavica, Enes Handžić i Senad Dautović stoji, između ostalog, da su Alija Osmić, Amer Karagić, Mirso Merđanić i izvjesni Šabić “zatvorili i držali zatvorene zarobljene pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i civile hrvatske nacionalnosti, koje su u više navrata izvodili i fizički i psihički zlostavljali”. Prema istoj optužnici, posljednji optuženi Alija Osmić je s drugim pripadnicima ABiH Bugojno zlostavljao zatočene pripadnike HVO-a.
Tužiteljstvo BiH je dokazivalo kako su logori i zatočenički centri osnovani na više lokacija tijekom 1993. i 1994., u doba sukoba između ABiH i HVO-a. Svjedoci su pričali o zatočenju u kućama u naselju Donjići, u prostorijama osnovnih škola “Stipo Đerak” i “Vojin Paleksić”, Marksističkom centru, Klosteru časnih sestara, Kulturno-sportskom centru, Salonu namještaja, Domu zdravlja, Ratnoj bolnici, Gimnaziji, prostorijama BH Banke te na stadionu “Iskra” u Bugojnu.

SPOMEN OBILJEŽJE
U Koordinaciji Udruga proisteklih iz Domovinskog rata Bugojna kažu da su godinama tražili od općinskih vlasti Bugojna lokaciju za gradnju spomen-obilježja. Nije im se izašlo u susret te su spomenik podigli na katoličkom groblju Sultanovići. No, čak je i tu spomen-obilježje nekomu zasmetalo te su tijekom gradnje počupani rasvjetni stupovi. Počinitelji nisu pronađeni ni ovaj put, kao niti u jednom slučaju kad su u pitanju ubojstva i napadi na bugojanske Hrvate i njihovu imovinu, kažu u Koordinaciji udruga.

Također, tvrde da su prikupljene brojne informacije o događajima iz srpnja 1993. o bugojanskim Hrvatima odaslane na brojne domaće ali i inozemne adrese. Ali sve se vrti u začaranom krugu jer se u institucijama SBŽ, gdje se sve ponovo vraća, nalaze osobe instalirane ne samo od SDA nego i od direktnog utjecaja IZ BiH i reisa Cerića. Tu prije svega misle na ministra MUP-a SBŽ Sedžada Milanovića i glavnog kantonalnog tužitelja Senada Dautovića.

Sigurni su da je bošnjačka strana brojnim poslijeratnim aktivnostima koje ukazuju na organizirano sijanje straha kod srednjobosanskih Hrvata preko ubojstava, zastrašivanja, podsticanja terorističkog vehabizma... dovela i samu sebe u situaciju da to ne može više kontrolirati. Uvođenjem na mala vrata filozofije Iraka i Avganistana među neprijateljima su se odjednom našli i sami organizatori tih aktivnosti. Taj bumerang sada u niskom letu kruži iznad glava i opasno prijeti da pogodi i one koji misle da su od toga nedužni.

Ističe se, dosad prešućivano, da već godinama bošnjačka vlast u Bugojnu u obljetnici najmonstruoznijih stradanja bugojanskih Hrvata, koncem srpnja svake godine, slavi „dan oslobođenja“ propraćen mega spektaklima u vidu koncerata Hari Mata Haria, Dine Merlina i dr. a ove godine i folk zvijezde Šabana Šaulića.

Zbog svega i ne čudi da se u Bugojno do sada nije vratilo ni 20 % prijeratnih Hrvata.

NASTAVAK: Ova priča mora imati svoj nastavak prije svega u institucijama ove države koja samo tako može vratiti povjerenje Hrvata ali i drugih njenih naroda. 

/ HB.org /


Ispiši
Ocijeni: 4.0
25003 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi