RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Od Crvenih stijena do Krvave ravni

Napisano 19.08.2010. 14:53
Crvene stijene

Piše: Junuz Blećina

Kraj drugog svjetskog rata je za Hrvate značio početak velikog stradanja, većina bivših vojnika ustaša i domobrana, od kojih ogromna većina nisu bili zločinci nego najčešće naprosto mobilizirani ljudi od tadašnje države, se našla na Križnom putu. Brojni su tad pobijeni pod onim borićima u Bleiburgu, a brojni i pobacani u jame ili strpani u logore (i u Jasenovac) iz kojih su rijetki izišli živi, poneki su imali sreću i uspjeli se vratiti živi sa Križnog puta.

I ako ste pomislili da je tim kalvarija završila - nije. Za mnoge je tek počela, unatoč proglašenoj amnestiji, unatoč završetku rata, kada je u zapadnoj Europi već završilo proganjanje pobijeđenih vojnika, na našim prostorima progoni su nastavljeni dugo poslije rata, u Hercegovini čak i početkom 50-ih je bilo slučajeva stradavanja bivših hrvatskih vojnika. Iako svi znamo za stradavanja u Hercegovini, u mom kraju u Središnjoj Bosni, se malo znalo o odmazdi. A da ih je bilo znamo bar po zastrašujućim toponimima kao što su Krvava ravan ili Crvene stijene.
 
Nakon što su poneki povjerovali u amnestiju počeli su se vraćat kućama, no NKVD-ovci su svugdje imali "uši" i jako brzo bi bivali uhićeni. Kada bi se pitalo što se događa s njima, partizani bi odgovarali da ih vode na ispitivanje u Sarajevo. Poneki su doista i završili na ispitivanju no veliki broj je pobijen, u blizini Kiseljaka, na Crvenim stijenama.  Crvene stijene su se brzo pročule te stoga i nije čudno da je dio ljudi koji se već vratio kućama pobjegao u šumu u strahu od Dizdarevića koji su tad vladali tim krajem (najpoznatiji Raif).

Bjegunce je narod zvao šumnjacima, dolazili bi pokoju noć kući a većinu vremena bi provodili u šumi. Bilo ih je u grupama a pojedinci bi bivali po teško dostupnim špiljama, poput mog djeda. Jednu od većih grupa je, ko zna za koju beneficiju, izdao NKVD-u jedan Hrvat iz obližnjeg sela. Stanoviti Krkonja je dugo nosio križ izdaje na sebi da bi kasnije jedan drugi seljak (isto Hrvat) na samrti priznao nedjelo, no Krkonji to nije puno značilo nakon što je život prošao sa križem na leđima. Uglavnom, ta skupina je pobijena, oko tridesetak ex vojnika na zaravni koja se nalazi u blizini današnjeg skijališta, na obroncima Busovačke planine. Od tada se zove Krvava ravan.
 
Neki su se ipak i vratili kućama inače ja vjerojatno ne bih pisao ovaj tekst, no to je više bila iznimka nego pravilo, trebalo je sreće, prijatelja i općenito život bez mrlje da bi se preživjelo. Jednu takvu priču sam slušao odmalena. Nakon rata u Busovači je predsjednik općine postao Bogdan Jović, partizan i jedan od rijetkih domaćih Srba u Busovači, koji su se prema Hrvatima ponašali jednako kao i Hrvati prema njima za vrijeme NDH. Trudio se, koliko je mogao, pomoći ljudima za koje je znao da su bez mrlje, bez obzira jesu li bili u ustašama ili domobranima.

Osobno je pozivao na predaju i osobno ih ispraćao u Sarajevo na isljedništvo i sudovanje, očito je imao autoritet jer su se ti koje je odveo i vraćali, među njima i moj djed a i njegov brat koji se kasnije i oženio Srpkinjom iz srpskog sela koje je čuvao kao ustaša, te ja danas imam daljnju rodicu koja se zove Dragana Mirković (ne, nije pjevačica). Istog čovjeka mi je spomenuo i Jasenko Stipac: nakon što su pokojnog Dragu Stipca uhitili tijekom Hrvatskog proljeća u Zagrebu, jedan od prvih posjetitelja koji mu je došao izrazit podršku je upravo Bogdan Jović. Inače potomci Jovića i dan danas žive u Busovači i ugledni su građani.
 
Nije smio reći ali pamtio je narod i onoga ko im je činio zlo ali i onoga koji im je učinio dobra. To je i razlog zašto primjerice u Busovači niti jednom domaćem Srbinu nije falila dlaka s glave iako je Busovača bila jedan od prvih gradova koje je JNA rušila avionima a konvoji vojske su zaustavljani u Lašvanskoj dolini od Darija Kordića. Dio ih se borio u HVO-u, a oni koji su željeli otići među "svoje" je se prebacivalo do Kiseljaka.

Jedan od prvih sukoba HVO-a i tadašnje TO je nastao kada su pod krinkom "snajperista" pripadnici TO htjeli popljačkati i protjerati Srbe iz srpskog sela Podjele i to na dan kada se, istina u ratnoj atmosferi, slavio blagdan Sv. Ante 13.06.92., što je promptnom reakcijom HVO spriječeno. Danas bi neki sarajevski krugovi protumačili raznim kvazidogovorima tipa Boban-Karadžić i sl. ali ne, riječ bilo o dugovima iz Drugog. Krize i ratna vremena ispričaju užasne priče ali bude i svijetla u tami, a želim i vama i sebi u budućnosti što manje toponima zlokobnog nazivlja.


Zanimljivo. Meni je djeda nakon povratka sa križnog puta od likvidacije spasio otac Slobodana Praljka (OZNAš). A opet sam čuo da je napravio pravi zulum drugdje po zapadnoj Hercegovini i Završju.

Autor: RajvoSa | Napisano 21.08.2010. | (48) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(28)

Anketa

Ustavi