RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

A kiša opet pada, Vjetar i danas luta...

Napisano 18.02.2010. 15:56

Piše: Bart Walker

U maloj trošnoj kućici koja se nalazila na vrhu maglom okovanog  brežuljka, kroz masivni vlastoručno izrađen  drveni prozor isijavale su zrake svijetla koje je dopiralo iz velikog toplog kamina. Vjetar je kroz pukotinu u okviru prozora, polagano ušao u prostoriju…

Klizeći zrakom polako se osvrtao oko sebe da vidi što se to nalazi u ovoj kućici. Ugledao je Vjetar u kutu ženu sa maramom na glavi kako u drvenoj posudi jakim, ali nježnim pokretima oblikuje loptastu mješavinu za koju je odmah zaključio da je kruh. Desno od nje stara baka plela je  džemper sa smiješkom na licu, kao da u njega tka svu svoju ljubav i sreću, ali prema kome pitao se Vjetar?  

Pogledao je Vjetar malo okolo sebe i ugledao na zidu njemu već uobičajen prizor iz obližnjih kuća – križ sa krunicom okačenom oko njega, te jarko crveno-bijeli grb naroda o kojemu je Vjetar znao dosta, ali ne i zašto mu toliko znače ta tri simbola, neizostavna u kućama domaćina.
Prošao je vjetar cijeli svijet i vidio mnogo, puno ljudskih tužnih ali i sretnih sudbina, no nigdje nije naišao na ovako čudne i njemu nejasne sudbine koje je dijelio narod ovog kraja.

U kući se Vjetar, vidjevši svjetlo, provukao kroz ključanicu vrata sobe i našao u maloj prostoriji s krevetom u kojemu je ležao dječak od kojih 15-ak godina  zamotan u debelu deku, a pored njega na istom krevetu sjedio je stariji čovjek koji je dječačiću nešto pripovijedao. Vjetar je odmah shvatio da je njemu baka tkala džemper i da je on razlog njezine sreće.

Djed na kaminu

Približio se Vjetar da čuje što to starac priča svome unuku...

- Dida, a gdje je moj tata? Upitao je dječak…

 - E, moj sine, vidiš… Nedugo nakon tvoga rođenja ovim našim krajem zavladao je veliki strah. Zli ljudi spustili  su se na jedno brdo u blizini s oružjem u rukama i govorili da je ovo njihova zemlja, da nitko drugi nema pravo na nju doli oni. Nedugo za tim  počeo je sukob, zli ljudi počeli su ulaziti u naša sela, naše kuće i tjerati oružjem narod dalje prema zapadu…

- A dida jesu li i nas isto potjerali?

- Jesu sinko, ali tvoj otac i ja smo odlučili poslati tebe, baku i majku ka moru, a nas dvojica smo ostali vratiti našu djedovinu. Bilo je sinko dosta ljudi kao mi, ne samo našeg roda nego i drugih, kao što je susjed Dino. Svi smo se htjeli vratiti na svoje. Bila su to, sinko vremena prkosa i ponosa, kakvog na ovim prostorima nije bilo desetljećima. Skupila se silna masa ljudi, čak su i iz daleka došli pomoći nam u našoj borbi.  I uspjeli smo - vratili se na naše ognjište, ponosni i sretni .

- Ali šta se desilo sa tatom? Upitao je dječak…

- E gledaj sine, nakon toga desio se drugi rat. Naime, ne znam kako bi ti to objasnio sinko… Kako su rekli „bilo je nekih problema sa politikom“, tako je nabolje to reći, i narod susjeda Dine i naš zavadio se oko nekih sela, jer je masa naroda došla u ta mjesta protjerana od strane onih zlih ljudi koji su napali naš kraj. Uglavnom sine da ne duljim, tvoj otac i ja smo opet krenuli da čuvamo tebe, baku, mamu, pa i tvoje prijatelje iz škole, malog Marka, Stipu… I njihovi očevi su pošli sa nama u boj….

- Pa stani dida, jeli susjed Dino bio protiv nas onda?

- Nije sine, Dino je bio sa nama. Dino je bio tatin ti najbolji prijatelj i nije se slagao sa većinom svoga naroda, tako da je on sa nama pošao braniti djedovinu. Proveli smo mi u našem glavnom gradu sine skoro godinu dana blatnjavi i umorni, u rovovima. Jednoga dana sa obližnjeg brada začula se buka i galama, ja i tvoj otac smo se okrenuli i ugledali s desna, masu neprijatelja koji su pucali po nama i jurišali. Dino je odmah uzviknuo „napadaju!“. U toj galami i strci ja sam se okrenuo i pogledao prema tvom tati koji je bio ranjen. Uzeo sam ga sinko, kroz suze prozbori dida, i hrabrio da će sve biti u redu. A on je onako ponosan kakav je bio, samo prozborio: čuvaj mi malog Antu i ne dajte ovaj naš vjekovni Hrvatski kraj, dok zadnji Hrvat diše…

Mali Ante je malo zaplakao i zagrlio didu, ponosan na svog oca i šapnuo mu:  „Dida, nemoj plakati tata je još tu s nama“, i uzeo sliku oca u uniformi koja je stajala na noćnom ormariću i poljubio je za laku noć…

Dida je obrisao suze, i rekao Anti da ide spavati. Ugasio je svjetlo, a Vjetar je na brzinu ispod vrata se provukao i krenuo za didom. Ušavši u dnevni boravak, još jednom je obrisao suze i kleknuo ispod grba i križa, prekrstio se i izmolio za svog sina. Baka i majka su samo gledali u mukloj tišini. Dida je na kraju samo prozborio: „ neka ti je vječna slava i hvala“.

Vjetar je polako izašao iz sobe. Tužan ali prkosan, i on je polako zaplakao.

Iz kuće se čuo glas majke, evo opet kiša pada…

 

Molitva

 

HercegBosna.org


Robbie se upravo vratio u djetinjstvo.

Autor: Robbie MO | Napisano 18.01.2010. | (34) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(52)

Anketa

Ustavi