RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Prekomjerno granatiranje razuma

Napisano 18.02.2010. 15:54

Piše: Delminium Vulgaris

Početak je godine 45-te. Njemačke jedinice se povlače pred naletima Crvene Armije, očajnički grizu, ne bi li bar malo usporili neumitno napredovanje zbornaje komande, nadajuć se da u će u međuvremenu savezničke snage prije stići do Berlina. Hitler je po karti stalno pokazivao na nepostojeće postrojbe i urlao na štapske oficire koji su mu stidljivo pokušavali izjaviti da tih jedinica više jednostavno... nema.

Te proljetne večeri nad gradom koji je zbog svoje ljepote nosio naziv "pruska Firenza" prolomio se glas zapovjednika iz jata teških bombardera, komandnog aviona na kojemu je bila nacrtana polunaga ljepotica kojoj su umjesto grudi bile nacrtane dvije avionske bombe a simboliku bradavica preuzeli su odšarafljeni upaljači.

-Boys... razvali, ispuštaj teret! Sjebimo ih bez milosti kao Hrvati Knin 95-te!

Iz jata aviona javio se iznenađeni ton:

-Sir, razumio sam komandu, ali tko su ti... Haurvati? Not understend... šta je to Knin... Ne razumjeti... 95-ta godina, jel to prije nove ere... sir... zar su tada postojali avioni?

- Ništa se ti ne brini. Ako dovoljno poživiš, unuci će ti pričati o tome.

* * *


Kojih 60-tak godina poslije u lijepo uređenom uredu hrvatske vlade sjedio je gospodin hrvatski beskičmenjak nasuprot nekom uštirkanom nižem činovniku, upravo pristiglom iz neke juropske prijestolnice i čitao papir koji mu je gospodin voštanog lica, na kojemu se nije mogla pročitati nikakva emocija, dao u ruke nakon formalnog i hladnog rukovanja.

-Kakav bezobrazluk! - pomislio je hrvatski bezkralježnjak. Pa mogao mi je barem poželiti "dobar dan, hauarju" ili tako neko slično sranje! I to mi je ta Europa. - pomislio je al u sebi, dakako, dok se ponizno i servilno smješkao voštanoj figuri.

Poltronski smješak mu je polako nestajao sa lica a krupne kapi znoja su se pomaljale po obrijanoj ćeli. Obrisao ih je uvijek spremnom maramicom, odložio papir i zagledao se u došljaka.

- Gospodine mora da se šalite. - gledao je ozbiljno i ustrašeno figuru. Mora da se šalite! - šeretski je i na silu pokušao ostvariti komunikaciju. Recite mi da se šalite. Rekao sam ja svome pomoćniku: "Ovo je neki šaljiv tip, uvijek su nam dolazili sve neki ozbiljni." Ali vi ste...

Gledao je i dalje sa užarenim iščekivanjem očekujući potvrdu. Klimajući lagano glavom, razrogačenih očiju u znak odobravanja, očekujući potvrdnu reakciju.

-I??? Dajte no...

Gledao je u totema i tražio bilo kakvu potvrdu svoga očajničkog nagovaranja.

- Šalite se jelda. To ne može biti ozbiljno, bože moj, to mora da je šala. Pppa to... da... to je cirkus totalni! To ne može biti istina! To ne, nikako.

Totem je samo niječno i kratko zavrtio glavom.

-Isuse Bože! - zavalio se u fotelju. Nedostatak kralježnice je uvjetovao da sklizne skoro do ruba stola. Spasio ga je posluživatelj koji ga je podigao i zakačio na kuku koja je za takve situacija bila pripravljena na vrhu velike secesijske stolice. - Znači istina je, govorili su mi, da, al ja nisam vjerovao. Ne, ne to je nemoguće... Takvo nešto... Ovo je gore od svega što su mi govorili... Kako da ja ovo kažem narodu?


Totem se konačno oglasio:

- Gospodine to je vaš problem. Nekako ćete im već objasniti. To vam je posao zar ne?

Hrvatski bezkičmenjak je nakratko živnuo. Javila se nada. Možda ću ga uspjeti uvjeriti...

-Naravno, da, to mi je posao. Sigurno, ništa ne velim... ne, sve je u redu, u pravu ste. Ali gospodine, to je totalna budalaština, u tom Kninu nije poginuo nijedan čovjek, ili je možda jedan ne sjećam se više... ali jedan čovjek, razumjete li vi!? Šta je to za rat, jedan čovjek, pa to je ništa! Bio je rat..Isuse Bože, kako ne shvaćate?

Totem se ponovno zaključao u oklop. Bezkičmenjak je nastavio:

- Vi znate da sam ja sve ispunjavao, sve vaše budalaštine, ali ovo je previše. Ja... ja to jednostavno ne mogu, pojest će me, narod će me zgromiti, ne ne, to je nemoguće... Da smo bar... Kako sam bio glup! Ja sam se veselio kad smo oslobodili zemlju sa tako malo žrtava na obje strane. A sad - snizio je u očaju ton - da smo bar srušili neki grad i pobili neke ljude bilo bi mi lakše vjerujte. Uradio bi to... ovako... - skliznuo je srednjim prstom o palac, pucnuo je. Ovako bi to napravio. Ali sad...

Voštana figura je procijedila:

- To je vaš problem. Imate šta imate; raspolagajte s onim što vam je pri ruci. - zagledao se u europsku značku sa žutim zvijezdicama koja se kočila na bezkralježnjakovom reveru - Inače ćemo se pobrinuti da vidite i druge zvjezdice.

- Ali mene će narod rastrgati! Kako da im to priopćim, ja sam gotov, razumjete li vi moj položaj? Bože! - procijedi uplašeno. -Šta će biti s mojom djecom, voljenom ženom... Ljubavnicom koja mi toliko znači iako je nezasitna što se tiče poklona...

- Gospodine... - brižno mu stavi totem ruku na rame - ne brinite se, mi proučavamo svaki narod. Hrvati neće ništa napraviti, mi proučavamo svaki narod- zar vam mi sličimo na diletante i avanturiste? Uostalom, zar mislite da bi se mi tako zaletili i ovo tražili npr. - od Srba?

* * * *

 

Ako mislite da je ovo fikcija i gorka šala, varate se, ovako je sigurno izgledao sastanak hrvatske vlasti i nekog uštirkanog europskog činovnika koji je došao u Hrvatsku da traži, zahtjeva i dobije stvari nepojmljive ljudskom umu. I stvarno čovjek očekuje svaki čas da se digne zastor, da na pozornicu istrče klaunovi, da se prolomi grohot i pljesak, da se odnekud u trapez-hlačama pojavi Đuro iz Nadrealista i pokaže prstom u zid: - Nasmješite se, skrivena kamera!

Morbidnost vica čiji smo postali taoci očituje se u tome da nam sude oni koji su spepeljali prusku Firenzu sa svim njegovim žiteljima , otvoreni grad bez vojnih ciljeva i pun izbjeglica; bez vojnih postrojenja i to na kraju rata kada su pobjednik i pobijeđeni već davno bili odlučeni.

Beskičmenjačka hrvatska vlast je išla i korak dalje. Sudila je svaki hrvatski stvarni i izmišljeni krimen, a poput svjetskih žonglera abolirala je sve srpske svinjarije. Prešutila je Škabrnju, Osijek, Vukovar, Baniju, Dalmaciju, Liku - kao što je svjetska kamarila prešutila prekomjerno granatiranje Vukovara, Sarajeva, Osijeka i desetine drugih srušenih gradova i sela.
Još pamtimo onaj igrokaz nad kojim se zgražala sva hrvatska "napredna" javnost kada je stari lisac i politički kameleon Šeks odbio potvrditi navode u optužnici protiv svojeg dojučerašnjega kamarada.

 

- Gospodine Šeks- upitao ga je sudac - šta vi znate o ratnim zločinima u Osijeku?

- Khhmm. Pa ovako... - klatario se polupijani Šeks - Toga je bilo, hik, inače gospođica s vaše desne strane... prekrasan kostim, za moj ukus malo prekričav a i izrez na grudima je mogao biti malo dublji...

 - Gospodine Šeks budite ozbiljni, govorimo o žrtvama, šta znate o Srbima u ratnom Osijeku?

-Šta znam? Kakvo je ponižavajuće pitanje, pa ja sve znam, bio sam predsjednik kriznog štaba. Te spodobe su nam pobile preko tisuću ljudi... pa da... khm hik!

- Gospodine Šeks, mi se ne razumijemo. Ja pitam za mrtve Srbe u Osijeku, ubijene. Ostavite to, tisuću i nešto ljudi, molim vas. To nas ne zanima.

- Pa naravno da smo ubijali te spodobe koji su nam rušili grad i ubijali ljude nasumce, nego šta mislite vi...

Nakon svih svinjarija koje smo progutali, nakon svih govana koje smo pregrizli, hrvatski apetit se nije smanjio; ždrijela i dalje vape kao grotlo praznog kontejnera u koji svaki, pa i slučajni prolaznik - može ubaciti kakvogod smeće poželi.

* * *

Biblijska

Nad Sodomom blaga večer pada
nigdje ni traga ognju sa neba
Samo se čuje obijesna cika
ljudi što izgubiše sve što je ljudsko
užas, dreka, pijana vika
Dok zemljom odzvanja božanski eho
grmi glas Jahve onom' što klečeć moli
"nađi mi u njoj deset pravednika".

Ognju božanski, da, s neba siđi
od ovog smrada vid očinji kopni
sprži, sažeži, pročisti zemlju
Iziđi Mojsije... na Sinaj se popni,
razbij ploče i štap prelomi.


O Hrvatska jadna čime se hvališ?
Čemerom, prevarom, obmanom, laži
Ko sita bludnica drijemaš snena
duboke jame očne su ti duplje
Djeca su tvoja izdajom zadojena
prodati prodati, al možel' skuplje
Ne vidiš oganj što zrakom stiže
tvoje su staze, doline mraka
po tvojoj zemlji Juda himben gmiže

Tvoje su ufanje misirski lonci
trbusi puni, bič što vijuga
O kako ti mrziš svetu slobodu
Dajte, o dajte da budem sluga
Nad glavama tvojim, zlatno blista tele

Ne marite više za krv prolivenu
nikad i niste, to utvara bješe
O kako leže prevarena tjela
tisuće žila u jednu idu rijeku
na grobovim njinim gavrani se smješe
A rijeke krvi u ponore teku
i svaka kap od Boga traži oproštaj

Vi niste vrijedni ičije žrtve
pjevajte, igrajte, kričite lude
na čelu stola razbojnici, hulje
jučer "Hosana" a danas "Raspni"
mrtve su vaše oči, mrtve
vi ste oni što čovjeku sude
I hramski zastor kidate na dvoje
u jednoj vam ruci bat krvavi vitla
čavle nam dajte, raspnimo ljude
o nije šteta- živjeti treba!

O nebo, nebo, ne vidim nebo
niti se plašim kazne sa neba
Ni one krvi što što rijekom teče
dižete pesti, zgrčene, blijede
gore visoko ka onom što nas stvori
a u njoj jezivo srebrnjaci zveče

*  *  *

Vratimo se na početak priče.

Te proljetne večeri, britanski i američki bombarderi napravili su scenarij koji kao da je prepisan iz Ivanovog Otkrivenja, najgore apokalipse.

Prvo su grad okružili vatrenim prstenom da nitko ne može pobjeći iz njega a onda su stotine i tisuće bombardera zasipale grad fosfornim i zapaljivim bombama. Cijeli grad se pretvorio u jednu veliku plamenu buktinju. Nastao je fenomen koji se nikad prije i nikad poslije nije ponovio: "vatrena oluja". Fenomen koji uzrokuje da se zbog velikog izgaranja uslijed potrebe za kisikom, javljao plameni kovitlac koji je sa zrakom usisavao ljude u vatreno središte kao kad usisivač usisava zrnca prašine. Rijetki preživjeli su svjedočili kako su vidjeli kako ljudi lete zrakom i nestaju u vatrenom paklu Dresdena. Tisuće ljudi se pogušilo u podrumima zbog nedostatka kisika kojeg je svega jela paklena lomača koja je žderala cijeli grad.


Oni nam sada sude za prekomjerno granatiranje razuma.

 


Nema komentara

Anketa

Ustavi