Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Bosanski pakao u režiji SDS-a

Bosanski pakao u režiji SDS-a

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 08.07.2011. 13:32

Politika i zločini

Bosanski pakao u režiji SDS-a

■ Krizni štabovi su financirali paravojne jedinice među kojima su bile Žute ose koje je vodio Vojin Vučković, jedinica kapetana Dragana i druge
■ U sjeni pojavljivanja Ratka Mladića u sudnici Haškog tribunala, na suđenju Radovanu Karadžiću otkriveni novi detalji o paravojnim jedinicama i tajnoj obavještajnoj službi Tajfun
■ Dok je danima trajala medijska sapunica hoće li se ili ne Ratko Mladić pojaviti u sudnici - kao i oko njegovog skandaloznog ponašanja zbog čega je među rijetkima koji je uspio toliko iznervirati haške sudije da su ga na kraju morali izbaciti iz sudnice kako bi na miru radili - odvijalo se suđenje Radovanu Karadžiću protiv koga je svjedočio jedan od do sada najzanimljivijih i najbitnijih svjedoka. Milorad Davidović je bivši inspektor saveznog SUP-a Jugoslavije koji je u proljeće 1992. dobio zadatak da sa grupom policajaca pomogne u formiranju MUP-a Republike Srpske te da obuče jedinicu za specijalne namjene. Tokom svog boravka u BiH Davidović se više puta susretao s Mladićem i Karadžićem i bio svjedokom brojnih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima u Sarajevu, Bijeljini, Brčkom i Zvorniku

Piše: Dženana Karup-Druško, Dani

U prvom dijelu svog svjedočenja na suđenju Radovanu Karadžiću, bivši inspektor saveznog SUP-a Jugoslavije koji je početkom rata po zadatku poslat u BiH, Milorad Davidović je "dobrovoljno iseljavanje" Muslimana iz Bijeljine, Zvornika i Brčkog nazvao "običnom glupošću" objašnjavajući da se radilo o "spašavanju glave iz pakla koji je osmislio SDS“. Dodao je i da se to nije dešavalo samo u ovim gradovima već u cijeloj Republici Srpskoj gdje su krizni štabovi po dogovorenom planu provodili u djelo "uputstvo SDS-a za iseljavanje nesrpskog stanovništva“.
Davidović je objasnio da su krizni štabovi na početku rata formirali radne logore za Muslimane kako bi "po uzoru na Amerikance iz Drugog svjetskog rata koji su zatvarali Japance" osigurali da ne budu "u službi neprijatelja" a kasnije su ti "logori prerasli u nešto sasvim drugo“! Zatim je govorio o onome što se zaista događalo: nakon što su napravljeni spiskovi nepoželjnih, predavani su Vojkanu Đurkoviću koji je išao od kuće do kuće, hapsio te ljude, a nakon što bi ih opljačkali prebacivali su ih na liniju razgraničenja.

Karadžićev poziv

U realizaciji tog plana pomagale su jedinice i dobrovoljci koji su dolazili iz Srbije na Karadžićev poziv što je svjedoku više puta potvrdio Mićo Stanišić, prvi ministar unutrašnjih poslova RS-a. Nakon što je tužiteljica u sudnici pustila snimku svjedok je identificirao Karadžića, Ljubišu Savića Mauzera, Vojkana Đurkovića i Željka Ražnatovića Arkana koji na snimku priča kako ga je u Bijeljinu pozvao Krizni štab tog grada te da je on došao "da pomogne srpskom narodu“! Ta pomoć, prema Davidoviću, dovela je samo do problema.
Mauzer je u jednom intervjuu u junu 1992. izjavio da u Bijeljini vlada mir što je Davidović nazvao običnom laži objašnjavajući da je taj mir znači da su Bošnjaci mirno i pokorno radili ono što se od njih tražilo. Govoreći o ulozi medija spomenuo je lokalnog novinara Peru Simića, koji je bio poznat pod nadimkom Mali Goebbels jer se isticao u širenju laži i neistina ilustriranih pjesmama "Sprem'te se sprem'te četnici" i "Ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće"
Dokumentacija priložena u sudnici, među kojom i platni spiskovi, pokazuje da su Krizni štabovi finansirali paravojne jedinice među kojima su bile Žute ose koje je vodio Vojin Vučković, jedinica kapetana Dragana i druge. No, Davidović je istakao da se Mirko Blagojević razlikovao od drugih: štitio je Muslimane u Bijeljini i raskrinkao ubistvo porodica Sarajlić i Sejmenović koje su likvidirane po naređenju Kriznog štaba s ciljem zastrašivanja ostalih Muslimana kako bi "dobrovoljno" napustili Bijeljinu.

■■■ ■■■
BILJANIN ISKAZ - Karadžić se pozvao na iskaz Biljane Simeunović koja je 1992. vodila istragu protiv Žutih osa u Bijeljini i koja je pred Tribunalom negirala da je bila upoznata sa ubistvima koje je ta jedinica počinila u Ćelopeku, no Davidović je prokomentirao da je ta njena izjava "jedini način da se zaštiti" s obzirom na funkciju koju sada obavlja (od 2003. radi u Tužiteljstvu BiH)
■■■ ■■■

Kako su ratovali ti dobrovoljci Davidović je ilustrirao kolonom vojske i policije koja je početkom maja 1992. krenula u "oslobađanje" Brčkog praćenja sa stotinjak kamiona u koje je kasnije tovareno sve što je imalo bilo kakvu vrijednost Karadžić je na ovo uzvratio tvrdnjom da je Davidović u ljeto 1992. razoružavao i hapsio pripadnike paravojnih formacija i to po njegovom naređenju! Kao primjer je naveo hapšenje zloglasnih Žutih osa što je Davidović kategorično negirao uz objašnjenje da ih je Karadžić, zajedno sa Momčilom Krajišnikom, ustvari, oslobađao smatrajući da Srbi ne treba da se hapse i procesuiraju. Rekao je i da mu nije poznato da je rukovodstvo RS-a ikad naredilo takva hapšenja.
Dalje je ispričao da su svi pripadnici Žutih osa koje je on u suradnji sa MUP-om RS-a pohapsio u ljeto 1992. bili pušteni na slobodu nakon što su mjesec dana proveli u pritvoru. Karadžić je ustvrdio da je to bilo u skladu sa zakonom optužujući Davidovića da nije protiv Žutih osa pokrenuo postupak za ratne zločine za šta sad optužuje njega.
No, Davidović je objasnio da je tužilaštvo u Bijeljini pod pritiskom Karadžića i Krajišnika ublažilo prvobitne optužbe za "teške krađe" i na taj način "ozakonilo" oslobađanje pripadnika Žutih osa. Dodao je da su tek naknadno saznali za ratne zločine koje su Ose počinile. Po njemu, prijavu protiv Osa je trebalo samo dopuniti, a ne je "spremiti u ladicu": "Ja sam razoružavao i hapsio pse rata, kriminalce, ubice i lopove i te slučajeve predavao Mići Stanišiću na dalje rasvjetljavanje. Stanišić i drugi, uključujući i tužilaštvo u Bijeljini, bili su upoznati sa zločinima pripadnika Žutih osa."

Procesuiranje Žutih osa

Karadžić se pozvao na iskaz Biljane Simeunović koja je 1992. vodila istragu protiv Žutih osa u Bijeljini i koja je pred Tribunalom negirala da je bila upoznata sa ubistvima koje je ta jedinica počinila u Čelopeku, no Davidović je prokomentirao da je ta njena izjava "jedini način da se zaštiti" s obzirom na funkciju koju sada obavlja (od 2003. radi u Tužiteljstvu BiH).
Pokušaj procesuiranja Žutih osa otvorio je još neke slučajeve kriminala s kojima nadležni u RS-u i Srbiji nisu željeli da se obračunavaju. Naime, dajući izjavu na optužnicu podignutu protiv njega i još devet pripadnika Osa, Vojin Vučković, vođa ove zloglasne jedinice je izjavio: "Kompletnu operaciju šverca Golfova vodili su ministar za informativno-obaveštajni rad Velibor Ostojić sa pripadnicima specijalnih snaga MUP-a RS-a na čelu sa komandantom Markom Koromanom; ministar unutrašnjih poslova Miloš Zupan sa saradnicima, pripadnicima Nacionalne bezbednosti; zamenik ministra unutrašnjih poslova Mićo Stanišić, nastanjen u Beogradu, i ministar pravosuđa Momčilo Mandić u suradnji sa komandirom stanice na Palama Zoranom Jovićem. Šverc sarajevskih Golfova odvijao se u dva pravca: jedan je išao od Vlasenice prema Bratuncu, Skelanima, Višegradu i Valjevu, a drugi od Vlasenice preko Šekovića, Zvornika i Bijeljine prema Rumi, Beogradu i Šapcu."
Hapšenje Žutih osa je zvanično tumačeno kao borba protiv paravojnih formacija i kriminala u RS-u (okončana njihovim progonom u Srbiju gdje su pušteni), no nezvanično je njihovo hapšenje povezivano s incidentom na punktu kada su zaustavili i maltretirali Velibora Ostojića, koji se vraćao sa sastanka iz Beograda. Ostojić je, navodno, došao vrlo ljut na Pale, tadašnje sjedište Karadžićeve vlade, i odmah zatražio akciju. Ministar poželio, MUP ispunio, no niko nije očekivao da će Vučković i njegovi kompanjoni progovoriti o kriminalu tadašnjeg vojnog i političkog vrha.
A Vučković je bio vrlo detaljan: "Afera Golfovi iz Vogošće započinje informacijom koju sam 18. juna 1992. dobio od vojnog policajca. Ispričao mi je o švercu 4.700 Golfova, kao i velikim količinama rezervnih delova. Afera je teška oko 500 miliona maraka. Pokušao sam dobiti pismenu naredbu za zaustavljanje šverca Golfova i rezane građe koja je izvezena u koloni dugoj preko 30 kilometara. O svemu sam razgovarao sa majorem Andrićem, komandantom Šekovićke brigade, 23. juna 1992. On mi je rekao da SDS i rukovodstvo s Pala pripremaju moju likvidaciju zbog ove afere. Dao mi je savet: skloni se od svega."

Hapšenje Momčila Mandića

Vučković je o svemu obavijestio i Vladu RS-a: "Obavio sam razgovor sa Biljanom Plavšić, a ona me uputila ministru za informisanje Veliboru Ostojiću. Obavestio sam ga da posebnu problematiku predstavlja krađa Golfova iz Vogošće - saobraćajne dozvole se peru u varikini, a onda nanovo prekucavaju i legalno overavaju u MUP-u. Ja sam znao za Ostojićevu ulogu, ali sam se pravio lud kako bismo se živi izvukli sa Pala. Angažirao sam novinara Milana Timotića iz Beograda da mi na punktovima snima sve Golfove. Negative sam na vreme sklonio, pre našeg hapšenja u noći 28. na 29. juli '92."
Ukupno je, prema Vučkovićevim tvrdnjama, "prodato 3.500 gotovih vozila, 1.200 koji su prefarbani, autodelova u vrednosti od preko 200.000 maraka. Dio autodelova se nalazi u Pirotu o čemu vam dajem specifikaciju" Ispričao je i kako su pojedinci nagrađivani Golfovima: "Matija Bošković je učestvovao u borbama na Zvorniku, a onda je poslat na obuku na Pale, gde je učestvovao u borbama oko Sarajeva. Kad se vratio, dovezao je novog belog Golfa dizela i odvezao ga u Mali Zvornik, odnosno Jugoslaviju. Nalog za izvoz izdat mu je od strane Ilidžanskog odreda, a potvrdio ga je major Marko Pavlović, komandant u Zvorniku."
U jednom konvoju, koji je naišao 20. jula bio je Momčilo Mandić sa pratiocima: "Pokušali su proći bez kontrole pa su bili zaustavljeni, razoružani i odvedeni u kasarnu Standard kod poručnika Branka Studenog. Mandić je vozio BMW-a, a njegovi pratioci Golfove. U kasarni im je vraćeno i oružje i vozila. Ja nisam bio tada na punktu, ali su me obavestili o ovom događaju jer smo nekoliko dana ranije dobili obaveštenje da je neki Mandić imao konflikt sa vojnom policijom na Palama, pri čemu je navodno pucao, zbog čega su moji ljudi bili oprezni kad su videli prezime Mandić".
Svakako je zanimljivo spomenuti i dio Vučkovićevog iskaza koji se odnosi na dešavanja s početka rata: "Zvornik je do 26. aprila 1992. promenio 13 komandanata, a u tom periodu nestala je velika količina oružja koja je izvučena iz Tuzlanskog korpusa. Zvornik je do tada bio u totalnom haosu, jedino su se dobro organizovali policajci i kriminalci sa delom dobrovoljaca, većinom iz lozničkog kraja, iz Srpske radikalne stranke Srbije, koji su u narednom periodu pod rukovodstvom SDS-a, obučeni u policijske uniforme, odgovorni za mnoge zakulisne radnje i ubistva, kako na prostoru BiH, tako i Srbije. U Malom Zvorniku su odgovorni za ubistvo doktora Milenka Vidovića koji se protivio takvom stanju u Zvorniku, a bio je predložen i za novog predsednika SDS-a. To ubistvo je urađeno po narudžbi Marka Pavlovića." Svjedočio je i o silovanju muslimanskih djevojčica, od devet do 14 godina, u zvorničkom selu Ceparde, koje je bilo pod komandom majora Andrića (poslijeratni general u Vojsci SCG-a).

Tajfun i Sigma

U svom iskazu Vučković spominje i tajni sastanak od 8. aprila 1992. na koji je, po vlastitom priznanju, upao, a koji je organizirao komandant Teritorijalne odbrane Zvornik Marko Pavlović (pravo ime mu je Branimir Popović, rođen u Somboru, a u Zvornik ga je poslala Državna bezbjednost iz Beograda) sa predsjednikom SDS-a Brankom Grujićem. Na sastanku je, kako se navodi u iskazu, bio i načelnik MUP-a, Marinko, zatim kapetanom Miloje iz 72. padobranske i "još deset ljudi koje sam bio primoran razoružati, kao i stanicu MUP-a i Ratni štab TO. To sam uradio zbog kriminala koji niko nije pokušavao sprečiti“! Niti je Vučković zaustavio kriminal u RS-u, a niti su nadležni u RS-u procesuirali Vučkovića za ratne zločine i kriminal koji je počinio.
O kriminalu i ratnim zločina u RS-u izvještaje je primala i Državna bezbednost Srbije. Prema dokumentu priloženom na suđenju Radovanu Karadžiću tokom Davidovićevog svjedočenja Frank Simatović, zamjenik Jovice Stanišića, šefa DB-a Srbije, primio je 4. aprila 1994. izvještaj potpisan grčkim znakom - sigma. U tom izvještaju se navodi da iseljavanje Muslimana vodi "Državna komisija za razmjenu" te da Vojislav Đurković zvani Puškar stvara probleme jer "izlaske" naplaćuje od 300 do 500 maraka, a novac uzima i od Srba koji se useljavaju u napuštene muslimanske kuće. Autori izvještaja navode da se "stalno provlače informacije kako Puškar radi po naređenju Radovana Karadžića i daje mu dio novca, kao i Arkanu jer za iseljavanje koristi njegove ljude"
Prema drugom priloženom dokumentu, od 27. juna 1994. koji potiče iz službe Državne bezbjednosti Srbije, spominje se da im se s molbom za suradnju obratila obavještajna grupa Tajfun iz Republike Srpske, te da tu grupu treba uvezati sistem i dati joj oznaku "sigma" . Prigovarajući na ove dokumente Karadžić i njegov pravni savjetnik su ustvrdili da se radi o grupi koju su formirali nezadovoljni pripadnici službe Državne bezbednosti Republike Srpske, koji su na kraju uhapšeni.
Prema dosad poznatim podacima tajna obavještajna organizacija Tajfun, osnovana u augustu 1992. u prvim godinama rata u BiH djelovala je kao privatna policija Radovana Karadžića. Tajfun je rasformiran u februaru 1994. Mnogi dokumenti o radu Tajfuna su još uvijek nedostupni. Branko Ratić, koji je vodio ovu skupinu, nakon hapšenja 1994. istražnom sudiji u Bijeljini otkrio je tek pojedine detalje. Prema njegovoj izjavi Tajfun je formiran u jesen 1991. kako bi "radila za interese srpskog naroda s obzirom da su već tada ključne funkcije u mnogim državnim organima, posebno u MUP-u držali ljudi iz SDA". Zadatak Tajfuna bio je da "prikuplja podatke o unutrašnjem i spoljnjem neprijatelju"

Obavezivanje na šutnju

Sjedište Tajfuna bilo je u Banjoj Luci. Zvanično su se vodili kao Informativna služba predsjednika Republike, nezvanično formirani su unutar Kontraobavještajne službe JNA, a članovi Tajfuna su bili aktivni i rezervni oficiri bezbjednosti koji su uz posredovanje generala Uzelca stavljeni na raspolaganje Karadžiću. Naredbom koju je napisao 30.11.1992. Karadžić nalaže Glavnom štabu VRS i komandantu Prvog korpusa da "IC Tajfun do konačne transformacije službe nacionalne bezbjednosti bude pod tehničkom, materijalnom i fizičkom zaštitom Prvog krajiškog korpusa, a pod neposrednom komandom predsjednika za nacionalnu bezbjednost"
Među prvim akcijama Tajfuna bilo je rušenje (granatiranjem) mosta kod Bosanskog Broda u jesen 1991. Andrija Bjelošević, tadašnji načelnik CSB-a Doboj povezivan je s ovom akcijom. Uslijedilo je rušenje mosta na Savi kod Bosanskog Šamca, pa onda čitav niz diverzantskih akcija, presretanja, otimačina... Akcije su rađene s ciljem podizanja nacionalnih tenzija, odnosno kao pripreme za krvavi rat koji je uslijedio. Sve vrijeme Tajfun je bio odan Karadžiću koji ih je iskoristio za razbijanje vojne pobune Septembar '93. kada mu je ozbiljno bio narušen autoritet u Krajini.
Povod za ukidanje Tajfuna otkrio je u jednom razgovoru Mićo Stanišić: "Početkom 1994. dok smo u kabinetu predsjednika Karadžića raspravljali o Tajfunu faksom je od Branka Ratića stigla zabilješka u kojoj su navedena saznanja o profiterskim sklonostima i radnjama Momčila Krajišnika i njegovog brata". Radilo se o informacijama o švercu naftom nakon čega Karadžić naređuje ukidanje Tajfuna. Dva su razloga bila ključna: osim što je učestvovao u poslovima s braćom Krajišnik Karadžić je do tada već imao ustrojenu vojsku i policiju i Tajfun mu više nije trebao.
Hapšenje pripadnika Tajfuna počelo je 2. oktobra 1994. Akcijom su rukovodili tadašnji ministar policije Tomislav Kovač i Andrija Bjelošević. Uhapšeno je više od 40 članova i suradnika ove organizacije. Optužnica protiv njih podignuta je u Bijeljini. Poslije četrdeset dana u istrazi optuženi su pušteni. Uslov za izlazak na slobodu bilo je potpisivanje izjave po kojoj neće nikad pričati o onome što su radili kao pripadnici Tajfuna.

| DANI | HB.org |