Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9569
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Četiri jahača Zapadnohercegovačke županije

Četiri jahača Zapadnohercegovačke županije

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 15.08.2010. 09:54

Kada je u Washingtonu početkom 1994. godine dogovoreno osnivanje Zapadnohercegovačke županije, tadašnja siva eminencija i vlast hrvatskog naroda u BiH, su planirali da stožer Hrvata u BiH bude županija sa sjedištem u Širokom Brijegu. Uvjetno rečeno vlast Hrvata u BiH, pošto se ista tada vrlo malo pitala, budući da su se sve strateške odluke donosile u Zagrebu i za interese službenog Zagreba.

piše: Ivan Filipović

Taj sindrom poslušnika Zagrebu je doživio svoj vrhunac činjenicom da je Washingtonski sporazum potpisala Republika Hrvatska u ime Hrvata iz BiH, gdje nam je trajno zapečaćen politički okvir u vidu federacije sa Muslimanima. Nije se pazilo čak ni na formalnost, da sporazum supotpiše netko od političkih predstavnika BiH Hrvata, iako je tada potpisivana isključivo hrvatska budućnost u BiH. Kako to sada vole reći sunarodnjaci s onu stranu Une, Save i Dinare - nisu plaćali porez kod nas u BiH, a krucijalno nam odredili sudbinu i budućnost. Druga strana medalje je, da iz sadašnje perspektive i riječ federacija, kojom se službeno okarakterizirao zajednički entitet, djeluje tendenciozno i kao politička podvala.

Županija je trebala predstavljati primjer, kako bi izgledao treći entitet u nešto smanjenom kapacitetu ovlasti. Zahvaljujući tada neprikosnovenom Ministru obrane RH Gojku Šušku, koji je podredio svoju djedovinu radi interesa Republike Hrvatske, sjedište županije je bez velikih diskusija namijenjeno Širokom Brijegu. Sukladno tomu, Široki Brijeg je bio predodređen za glavni politički i poduzetnički lobi u sinergijskom djelovanju. Sudbina je kasnije htjela, da ta ista RH, kojoj je hrvatski ministar nesebično prinosio žrtve na oltar, ne cijeni, pače gnuša, tako da će ratni ministar obrane na kraju ostati bez ijedne ulice u glavnom gradu Hrvata. Tako to valjda biva u životu. Nesebične žrtve se nikad ne cijene, a i konjušari ne opraštaju, kad ih postaviš na konja.

U jednom dijelu se uspjelo. Široki Brijeg je postao gospodarski najrazvijenija općina u Bosni i Hercegovini, gdje je se početna akumulacija privatnog kapitala iskoristila u dosta dobre svrhe. Grude i Posušje su također doživjeli gospodarski procvat zahvaljujući privatnom poduzetništvu, samo Ljubuški je donekle ostao u zapećku događanja. Ne može se reći, da je Ljubuški siromašna općina u bosanskohercegovačkim okvirima, ali da je u raspodjeli snaga četiri zapadnohercegovačke općine ostao zapostavljen - jeste.

Županija je etnički homogena sa 99,5 posto Hrvata, ratna djelovanja su je u najvećoj mjeri zaobišla, a gledajući u kontekstu BiH zbivanja mogli bi komotno reći da je ovo područje nije imalo nikakvih ratnih razaranja. Nadležnosti županije po nama fatalnom Washingtonskom sporazumu se ogledaju najviše u obrazovanju, socijali, podijeljena nadležnost sa Federacijom nad policijom, gospodarstvom i poljoprivredom, te značajna nadležnost u zdravstvu i većini pitanja od lokalnog značaja. Većina nas, krajem devedesetih, je bila uvjerena da još živi u Hrvatskoj republici Herceg-Bosni, koja se tek sada, nakon zaborava opet u privatnim razgovorima sve više zaziva i malo tko od nas je pratio dešavanja u strukturama Federacije, odnosno županiji kao federalnoj jedinici u većem entitetu. I grdno se prevarili.

Prvi jahač je došao odmah sa demokracijom na našim zapadnohercegovačkim prostorima uz nacionalne fanfare i upotrebom nacionalnih simbola do ruba kiča. Kako biti prvi u nečemu, skoro u pravilu znači i pokupiti vrhnje, HDZ jahači su pustošili zajedničku imovinu dosta temeljito. Razdoblje do 2006. godine bi bilo najbolje zaboraviti, kad već do sada nije procesuirano, jer nažalost, prašina zakonske zastare će prekriti većinu događaja iz tog razdoblja. Korupcija, neodgovornost pred biračima, stranačke sinekure, permanentni sukobi interesa, bezidejnost u vođenju županije, leglo bezakonja, netransparentne potrošnje novaca i reprezentacije dostojne njemačkih visokih dužnosnika je pratilo deset godina županijske vladavine HDZ-a.
Vrhunac nesmiljenog ruganja biračima i taštine vladajuće elite, koja je odnosila izborne pobjede isključivo na reliktima orgazmičkog nacionalizma s početka devedesetih je afera sa FABUS-ovim diplomama i prizeman obračun sa sindikatima prosvjetnih djelatnika u županiji. Postalo je jasno, ti ljudi su izgubili svaki kontakt sa običnim narodom i otuđenje je poprimilo ekstremne razmjere. Bahatost je došla na naplatu, narod je na ostale stvari bio spreman gledati kroz prste.

Upravo nekim spletom okolnosti, sredinom ovog desetljeća se događaju dvije stvari, koje će značajno utjecati na događanja u županiji. Od ožujka 2004. godine se zbio raskol u HSP-u, gdje je Zvonko Jurišić uz podršku HSP-a u Zagrebu i njenog tadašnjeg predsjednika Đapića osnovao novi HSP- Đapić-dr. Jurišić, kojim je kasnije i stao na čelo pravaštva u BiH.
Druga stvar je bilo osnivanje HDZ-a 1990, početkom 2006. godine, također raskolom u HDZ-u najvećom strankom BiH Hrvata. Božo Ljubić tada konačno dolazi na čelo HDZ-a, koje mu je davno bilo namijenjeno. Boži nije smetalo, što je taj HDZ, sada bio s brojevima.

Petnaest godina katastrofalnih vladanja HDZ-ove nomenklature je stvorilo negativan naboj kod većine od 86.000 stanovnika ove županije. Na krilima nezadovoljstva birača, HSP i HDZ1990 ni krivi ni dužni, su polučili dobar izborni rezultat na izborima za Skupštinu ŽZH 2006. godine. S Lijanovićima, neskrivenom korporativnom strankom bez ikakvih ideoloških atributa su stvorili trojnu koaliciju, koja je imala većinu u Skupštini. Spreman teren za nova tri jahača, koji svjesni da je prethodnik pokupio najbolje i predosjećajući, da će njihov razdoblje kratko trajati, su krenuli još marljivije u pohode na provizije, bogate reprezentacije i mito. Kako zajednički nastup ima često sinergijski učinak, ovdje je isti dobio negativan predznak. Sve tri stranke kao da su se takmičile, tko će više jamiti, praćene stalnom bojazni, da su se oni drugi u koaliciji više okoristili, time dajući vjetar u jedra novim vlastitim radnjama protiv općeg dobra. Fiskalna politika županije po priznanju iz redova vladajuće koalicije, se ogledala u pravom čerupanju županijskog proračuna. Modus operandi - „prije nego što dobiješ posao ili ti platim iz proračuna hodi malo u moj ured“, nagla ekspanzija poslova sa županijom tvrtki - vlasnički povezanih sa pojedincima iz županijske vlasti ili cijene za radove, gdje je investitor ŽZH, mnogo veće od tržišnih, te poljoprivredni poticaji - su postali standardni alati za mužnju proračuna, koji je od 2006. godine značajno obogaćen dodatnim prihodima od neizravnog oporezivanja nakon uvođenja PDV-a. Četiri godine poslije možemo zaključiti, da veliki rast proračuna od 2006. godine nije utrošen u razvoj, nego u debljanje koalicijskih džepova. Na našu nesreću, a njihovu sreću. Nama je ostao dug od preko 50 milijuna KM u trajno naslijedstvo.

Ako se potajno nadamo, da je ciklus zle kobi za nas koji živimo u ovoj županiji novim izborima završen, vjerojatno ćemo se razočarati. HDZ u uvodu svoje nove vladavine za novog mandatara predstavlja čovjeka, koji već ima repova iz prošlosti i koji je po prvom dojmu, nagrađen za lijepa pisanja o stranci. Pisac ovih redova osobno zna više ljudi iz županijskog HDZ-a, koji bi vrlo umješno vodili županiju i zasluženo zasjeli na mjesto premijera. Odabran je poslušnik, a ne sposobnik.
Daj Bože, da se varam.