RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

HR Herceg Bosna počela je nestajati i prije nego što je službeno i nastala

Napisano 31.10.2010. 11:20

Intervju – Anto Valenta

Razgovarali smo s mr. Antom Valentom, jednim od utemeljitelja HZ Herceg Bosne, kasnije HR Herceg Bosne, čovjekom koji je bio i ostao uporni borac za hrvatska prava, za status Hrvata kakav imaju druga dva naroda u Bosni i Hercegovini

HR Herceg Bosna počela je nestajati i prije nego što je službeno i nastala

Najteže je, kaže stara narodna poslovica, "imati pa nemati", a Hrvati u BiH su imali, pa sada nemaju. Imali su svoj entitet, svoju Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu. S njom su ušli u FBiH i sada je nemaju i čak joj se "tragovi" u toj Federaciji BiH sve više gube. I nastavi li se dosadašnji trend, Hrvati su na putu da prestanu biti politički narod, prijeti im status nacionalne manjine, premda i sada, gledajući položaj nacionalnih manjina u demokratskom svijetu, u nekim elementima ni takvog statusa nemaju.
Što i kako dalje u takvoj situaciji? Kamo i kojim putom ići i tražiti izlaz, razgovarali smo s mr. Antom Valentom, jednim od utemeljitelja HZ HB, kasnije HR HB, čovjekom koji je bio i ostao uporni borac za hrvatska prava, za status Hrvata kakav imaju druga dva naroda u BiH.

■ Gospodine Valenta, gdje je i zašto je nestala HR Herceg Bosna?

Na ovo pitanje konkretno odgovoriti vrlo je teško i pravi odgovor će jednoga dana dati povijest. No, to ne znači da i sada na neke činjenice, događaje i odluke ne možemo podsjetiti, a sigurno su bitno i snažno utjecale da HR HB počne nestajati i prije nego što je službeno i nastala. Naime, nestala je u moru različitih domaćih i međunarodnih snaga i interesa. Jer, mi smo najmalobrojniji narod u BiH, a nažalost bili smo, a i sada smo, bez snažnog i utjecajnog zaštitnika kakve su imali, i još uvijek imaju, Srbi i Bošnjaci. Nada, vidljiva i opipljiva, u ono što i sada tražimo (treći entitet) i za što se političkim sredstvima borimo, rodila se u vidu Owen-Stoltenbergova plana o uređenju BiH kao unije triju republika. Taj plan mirovnih posrednika 29. srpnja 1993. načelno prihvaćaju dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević i Alija Izetbegović. No, nakon povratka u Sarajevo i niza konzultacija koje je obavio, a vjetar u leđa pa i neku vrst legaliteta davali su mu i pojedini Hrvati iz političkog, kulturnog, obrazovnog, crkvenog miljea u Sarajevu, koji nikako nisu mogli prihvatiti Mostar kao kulturno i administrativno središte Hrvata u BiH, Izetbegović obavještava mirovne posrednike da odustaje od ponuđenog ustroja BiH.

■ Hrvatski odgovor na takvu odluku je proglašenje HR HB?

ValentaA-B

Da, kao protuteža takvoj odluci bošnjačke strane, a ujedno i podrška Owen-Stoltenbergovu planu je odluka o proglašenju (28. kolovoza 1993.) HR HB, pa su i nakon toga, uz posredovanje dvojice iskusnih i uglednih mirovnih posrednika, pregovori nastavljeni. To potvrđuje i sastanak u Ženevi 31. kolovoza 1993. na kojemu su, uz spomenute međunarodne mirovne posrednike te Franju Tuđmana, Aliju Izetbegovića i Slobodana Miloševića, bili i Muhamed Filipović, Haris Silajdžić, Fikret Abdić, Hrvoje Šarinić, Mate Boban, Anto Valenta i Radovan Karadžić. I tada je Alija Izetbegović, nakon upornih nastojanja mirovnih posrednika da plan ne propadne, zatražio, kao uvjet prihvaćanja plana, izlazak bošnjačke republike na Jadransko more, na području Neuma i Ploča. Naravno, hrvatska strana je takav prijedlog odbila, a ideja i plan o uniji triju republika definitivno je propao, a što je, jasno je bilo, Izetbegović i želio. Istina, HR HB je nastavila živjeti, dobro je funkcionirala s uređenim institucijama i mnogim atributima uređene države. Takva funkcionalna i na ponos velike većine bosanskohercegovačkih Hrvata, na prijedlog i pod pritiskom SAD-a, ulazi u Federaciju BiH, čijem je stvaranju, bar tako tvrde, idejom kumovalo i samozvano i samoizabrano Hrvatsko narodno vijeće (osnovano 6. veljače 1994.). Kasnije je u SAD-u "skrojen" Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum, a kroz sve te interese, lutanja, pritiske, uvjetovanja, političke igre..., nestajala je i nestala HR HB. A da je to velika pogreška, da je ovakva, daytonski ustrojena BiH s dva entiteta i tri naroda potpuni promašaj, govori i agonija u kojoj se ova država nalazi i 15 godina nakon okončanja rata.

■ Kako vratiti izgubljeno?

To se pitanje sve više jasno i glasno aktualizira i od najviših hrvatskih političkih dužnosnika, i ne samo od njih! Teško, vrlo teško, ali ne treba odustajati. Prije svega, rješenje treba tražiti na istom mjestu gdje je HR HB i nestala. Naravno, ne mislim na mjesto u zemljopisnom smislu, nego kod aktera koji su svojim odlukama i pritiscima "pokopali" hrvatsku teritorijalnu jedinicu. Tu, prije svega, mislim na SAD koje imaju moć i utjecaj riješiti to pitanje na dobrobit hrvatskog naroda, ali i na dobrobit države BiH i naroda koji u njoj žive. Jer, s ovako ustrojenom BiH baš nitko nije zadovoljan, a država je surogat, "živi na aparatima" moći moćnih te je pitanje do kada će ti aparati u sebi imati eliksir života za BiH. Jer, bolje je o tom pitanju razgovarati dva sata, recimo, s američkim veleposlanikom, nego sate i dane na jalovim sastancima političkih predstavnika triju naroda u BiH. Naime, bez moći i utjecaja SAD-a i s druge strane Rusije, a ne treba zanemariti ni EU, bez pritiska pa i "batine", bude li potrebno, rješenja neće biti. Naravno, za to im treba podastrti jake argumente, pa bi se onda lako, kroz međunarodnu konferenciju o BiH, tražilo i našlo i pravičnije rješenje unutarnjeg ustroja BiH nego što je sadašnje. Sami, još jednom to naglašavam, s Bošnjacima i Srbima, to nikada nećemo postići. Jer, interesi i ciljevi dijametralno su suprotni, a to uskladiti može samo sila i moć, i to tako da svi podjednako, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, budu (ne)zadovoljni. Uostalom, domaći političari nisu kreirali ni Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum, nego su to Amerikanci "ponudili", a domaći političari "skrušeno" prihvatili. Zato, ponavljam, ključ rješenja može biti samo SAD s partnerima, s Rusijom ponajprije, uz ponuđene im čvrste, jasne i poštene argumente iz kojih će se nazirati bolja i funkcionalnija BiH za sva tri njezina naroda.

■ Je li, po Vama, treći entitet ipak utopija. Jer, i u hrvatskim političkim, pravnim i kulturnim krugovima ima onih koji borbu za treći entitet doživljavaju donkihotovskom?

Jest, ako mi za taj krucijalno važan problem budemo rješenje tražili u pregovorima samo sa Srbima i Bošnjacima. S druge pak strane, s temeljitim pripremama, s elaboratom koji bi uradili domaći stručnjaci bez političkih "ovratnika" ili utega, a skupa s njima i angažirani stručnjaci različitih profila stručnosti iz inozemstva, onda ta ideja uopće nije utopija, niti bi ta borba bila donkihotovska. Jer, polazni, čvrst i neoboriv argument bio bi: BiH je nefunkcionalna, a političke, nacionalne, vjerske, ekonomske, parlamentarne, teritorijalne, jezične, povijesne... i tko zna koje još tenzije su velike, čak se i povećavaju, a državu i njezine građane vode u ambis iz kojega nema povratka. Naravno, za Hrvate, pa čak i za one koji misle da je treći entitet utopija, najgora bi solucija bila prestati tražiti
ravnopravnost s ostala dva naroda koja im i po Božjim i po ljudskim zakonima i načelima, kao konstitutivnom narodu, pripadaju. No, vrijedi naglasiti da na tom pitanju nikada nisu radili stručnjaci, nikada za ta pitanja nije bilo formirano nikakvo "vijeće mudraca" i sve priče o trećem entitetu svodile su se na verbalne poruke, a ponekad su korištene i u predizborne, pa i za dnevnopolitičke potrebe. A to sigurno nije dobro, promašen je to put, to je utopija o kojoj smo govorili.

■ Hrvatima u Bosni, velikoj većini, treći entitet je želja, nada..., ali i strepnja, zebnja...! Gdje smo tu mi, neizostavno je pitanje u svakoj situaciji ili političkoj raspravi o toj temi, ideji, mogućnosti.

Prije svega, želim reći, parafrazirajući velikosrpsku ideju i poruku "svi Srbi u jednoj državi" kojom su mobilizirali svoj narod i vodili ga u propast, da neće i ne može biti poruke "svi Hrvati u jednoj državi", u našem slučaju u jednom entitetu. To je, za ozbiljan početak razgovora, potpuno irelevantno. Jer, prije svega, treba naći zajednički jezik o teritorijalnom preustroju BiH, a tek onda bi došli ozbiljni razgovori i pitanje "gdje smo tu mi". Ma, prije svega treba reći da mogući entitet, ili dvije ili više teritorijalnih jedinica s hrvatskom nacionalnom većinom, ne moraju biti povezane i teritorijalno. Povezati se mogu i to bi, sigurno, bilo rješenje, institucionalno. Naravno, i u tim teritorijalnim jedinicama živjeli bi i Srbi i Bošnjaci, kao što bi i Hrvati živjeli u srpskoj ili bošnjačkim teritorijalnim jedinicama. A prava bi, recimo, Hrvata u srpskoj ili bošnjačkim teritorijalnim jedinicama, bila ista kao što bi prava Srba i Bošnjaka bila u hrvatskim teritorijalnim jedinicama. Znači, to nikako ne bi bio ozbiljan problem, treba samo doći do konsenzusa o takvom unutarnjem (pre)ustroju BiH. A prije nego što dođe do bilo kakvih ozbiljnijih razgovora o tom pitanju s predstavnicima Srba i Bošnjaka pod međunarodnim (američko-ruskim) pokroviteljstvom, uvjet svih uvjeta je unutarnji hrvatski konsenzus. O tom pitanju, što prije, moraju se prevladati svi nesporazumi, sitni interesi, pobijediti vlastita sujeta, kompleks! Jer, kako očekivati da nas drugi razumiju i pomognu nama, a time i BiH, ako mi sami sebe "ne razumijemo" i ne želimo si pomoći.
 
■ Je li, po Vama, treći entitet, ili je bolje reći ustavno-pravni i teritorijalni položaj Hrvata, ujedno i ključ rješenja o(p)stanka cjelovite BiH?

Važnost tog pitanja trebalo bi, u stručnom elaboratu, posebno potencirati i temeljito i argumentirano obrazložiti, posebno Amerikancima, mentorima i tutorima ovakve, pokazalo se, ipak nefunkcionalne BiH. A Amerikanci, veliki praktičari i pragmatičari, pa i obvezni prema BiH, to bi shvatili, prihvatili i na tom pitanju poradili. Naravno, tu bi neizbježno bili i Rusi, jer htio to ili ne htio netko priznati, entitetska razgraničenja su i razgraničenja dviju interesnih sfera - Zapada i Rusije. Ali, ne treba se zavaravati kako BiH nema bez Hrvata, da nema i neće biti BiH ovakve ili onakve. Jer, Bosne i Hercegovine ima i bit će je. Samo je pitanje kakve i koliko i komu ovakva ili onakva treba i odgovara. Ne odgovara, sigurno, većini njezinih žitelja bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Ne odgovara, a zašto bi, ni njezinim tvorcima Amerikancima. A upravo je to naša prilika da borba za drukčiju BiH, za državu i po našoj mjeri, ne bude utopija, da ta borba ne bude donkihotovska.

| VL | HB.org |


Nema komentara

Anketa

Ustavi