Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9574
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Na desnoj obali rijeke

Na desnoj obali rijeke

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 31.10.2010. 14:12

Piše: Junuz Blećina

„Na desnoj obali rijeke smo mi, a na lijevoj obali, u starom, dijelu grada su oni. Živimo zajedno ali se izbjegavamo. Uglavnom, mi ne idemo kod njih, a oni ne prelaze kod nas. Naravno, radit i živjet se mora, pa business funkcionira na obadvije strane, iako je većina toga na zapadnoj koja je neusporedivo razvijenija.“, počeo je s pričom moj poznanik. „Veliki je to sukob civilizacija, istok-zapad, kršćanstvo-islam, nespojivo. Čuj, imam dvije kćeri, za zeta mi je istina najvažnije da je dobar čovjek ali ipak; može bit katolik, protestant, pravoslavac ali musliman, e to ne bih nikome poželio. Prepoznam „ih“ odmah, nema zabune ko je što.“, Završio je esencijalni vodič za gradsko-državno-nacionalne probleme u svom kraju, nekadašnjoj Banovini, a danas faktički kao koznačijem protektoratu.

Moj poslovni posjet Skopju je, osim otkrivanja meni dosad nepoznatog kraja, proširio i političko znanje o tom području. Za nas je ta zemlja, iako smo ne tako davno bili u istoj državi, poprilično apstraktna, daleka i ukratko: ne zanima nas previše. Da ne bi pokojnog Toše ili svako malo revivala Vlatka Stefanovskog ne bi o njoj ni riječi prozborili. No frapira… Frapira koliko sličnosti ima sa ovim našim zapadnijim krajevima. Veće su sličnosti nego razlike. Meni je sad još jasnije da mi Hrvati ipak više pripadamo Balkanu nego Mitteleuropi kako se ufa velika većina u hrvatskoj metropoli.

Prije desetak godina je bjesnio rat između Makedonaca i makedonskih Albanaca, slično muslimansko-hrvatskom sukobu u bih, danas se ti događaji ne nazivaju ratom nego sukobom. Iako je zbog utjecaja i akcija SAD-a situacija stabilizirana (čitaj: država je okupirana), podjele su veće no ikad. Kada pitaš ko je pobijedio, zanimljivo, obje strane govore da su oni drugi pobijedili. Makedonci misle da su izgubili rat jer Albanci su, prema njima, izjednačeni (konstitutivni) s pravima Makedonaca iako je Makedonaca puno više. Albanci nisu uspjeli ponoviti kosovski scenarij te time proglašavaju pobjedu Makedonaca. Zajedničko im je da smatraju da su u praksi izgubili i jedni i drugi - ekonomski dakako,i daljnjom erozijom društvenih odnosa dvije etničke skupine. Nevidljivi zidovi se mogu osjetiti prelaskom preko ćuprije na Vardaru, velikog kamenog mosta koji obilježava Skopje zajedno sa fascinantnom tvrđavom iz 6 stoljeća.

U teoriji sve štima, Makedonci imaju državu, Albanci su manjina sa velikim pravima, za svaki slučaj MZ budnim okom nadzire bitne procese. No Makedoncima nije lako kako se čini, boje se demografske ugrozbe od strane Albanaca kojih prema Makedoncima ima oko 25 %, a prema albanskim i do 50 %. Da tu problem ne završava za same Makedonce pobrinuli su se Grci ne priznavanjem njihove nacije a ni države, ogroman broj Makedonaca živi u Grčkoj, naravno demokratska Europa (EU) ih ne vidi, kao ni Grčka. Isto ono što Makedonci pružaju Albancima, ne mogu dobit u Makedonci u Grčkoj – za Grke su oni Grci i živo ih zaboli kakvim oni jezikom govore unutar svoja četiri zida ali zna se kojim izvan njih. Fašizam na europski (?) način.

Kad se tome pridoda katastrofalna ekonomska situacija, koja još pojačava neriješene etničke probleme unutar države, pa i u bliskoj okolici, jasno je zašto se stvorila čitava nova mitologija među Makedoncima po kojoj iz slavenskog svijeta postaju nešto ilirsko-vlaških korijena. Nisu originalni, već viđeno. Okruženje pogoduje nacionalističkim demagozima, koji su se dokopali vlasti no osim demagogije i nemaju što drugo ponudit građanima ali zato su im jako dobro poznate mogućnosti isisavanja onoga što je preostalo. Mitomanija se proširuje gradnjom spomenika i raznoraznim kulturnim događajima no u globalu, prema njihovim riječima, sve lošije žive.

Usudio bih se reći vrlo loše, barem iz moje zagrebačke perspektive, no začudo, za razliku od mojih sugrađana, imaju znatno optimističniji pogled u budućnost iako meni osobno nije bilo jasno na čemu ga temelje. U početku. Makedonija se sjeća bivše države, za razliku od nas, gledaju na nju jako pozitivno, što ne čudi kada se zna kako im je nakon nje. Nova zajednica koju vide kao slamku spasa koja bi ih trebala izvući je EU. Te svako ko dolazi iz nje je kralj, pa čak i iz zemlje pred ulaskom (op. a.), doista ih vide kao jedino rješenje. No meni osobno, sad kad znam put koji je Hrvatska prešla, mi se ne čini da su baš blizu toga, dapače.

Skopje 1

Da ne bude sve tako crno da napomenem da je država jako centralizirana, praktički je Skopje – Makedonija, većina ljudi živi i radi u njemu, u njemu su sve najvažnije institucije. Iako za svaku državu nije dobro da razvijenost nije ravnomjerna, provođenje bilo kakvih mjera iz inozemstva definitivno je lakše kada je sve na jednom mjestu. Napomenuo bih još jednu zanimljivost, nastankom Kosova brojni su makedonski Albanci preselili iz raznih planina kojima Makedonija obiluje u Prištinu, i pogađate domaći „urbani“ ih nisu baš dobro primili, nazivaju ih Divljaci, te je kao nigdje izražen animozitet između „urbanih“ i „dotepenaca“. I u samom Skopju zanimljivo postoje „rođeni“ i „naturalizirani“ građani Skopja.

Sve ono što je negativno u zapadnijim državama ex Yu se lijepo može vidjeti na jednom mjestu, u Skopju. Veliki broj BMW-a X6 jasno pokazuje gdje lova leži, i kako će uvijek postojati ljudi koji savršeno plivaju u nejasnim uvjetima. Čini se da je upravo Makedonija idealan poligon na kojem se mogu testirati rješenja za sve ono što muči države poput Hrvatske ili BiH. EU se ne testira u BiH nego u Makedoniji. Ako ta država opstane i profunkcionira, postane razvijena i bogata barem poput Hrvatske, uspjeli smo svi pobjeći od balkanskih loših manira. Namjerno naglašavam „loših“ jer Balkan ima pozitivnih manira, no ono što se Makedonci, Albanci u Makedoniji trebaju naučiti, a i mi sjeverozapadniji, jest suzbijanje krajnosti, iskakanjem u jednu ili drugu kakvu često vidimo na ovim prostorima se samo upada u vrzino kolo, koje se vrti beskrajno i besciljno.