Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9565
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Isprike i kvaziisprike

Isprike i kvaziisprike

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 09.04.2010. 12:04

Piše: Junuz Blećina

Nedavni slučaj stradavanja vojnika, Marka Pavkovića u Zagrebu, povratnika iz Afganistana, kada mu je pijana profesorica smrskala automobilom obje potkoljenice je pokazao kako treba ići cijeli proces isprike. Država i vojska, kao i obični ljudi, su ponudili svu moguću pomoć, koja danas postoji u svijetu, da se Marku naprave proteze i osigura ostatak života. Američki stručnjaci su obećali da će uz pomoć njih ponovno prohodati (gotovo) normalno, financijski su Marko i njegova obitelj osigurani od vojske i države. Profesorica zna da će u zatvor i da će platit kaznu za ono što je učinila, no svejedno se došla i Marku ispričati, treba napomenuti da nema zakonskih obaveza isprike: to je nešto što činimo samo zbog toga da ostanemo ljudi.

Začudo, Marko prema novinskim člancima i nije pokazao osvetoljubivost govoreći da se slično može svakome dogodit. Umjesto da profesorici odreže potkoljenice i da se zajedno međusobno sažaljevaju i optužuju: Marko se okrenuo svojoj budućnosti, svom podmlatku. Puno vježbe je potrebno da bi opet prohodao, puno volje za životom, i puno ciljeva. Neki su možda i nemogući ljudima sa tjelesnim ograničenjima ali nismo jednom bili svjedoci kako takvi ljudi postižu više u životu od brojnih sa „savršenim“ tijelom. Marku želimo svu sreću, doista se, prema njegovom osmijehu i optimizmu, vidi da je čovjek nosi u sebi, barem dok mu je neki pametnjaković iz društva ili države sitnim svakodnevnim malim udarcima ne uzme, čemu smo prečesto svi bili svjedoci.

No što ako umjesto jednog čovjeka nastrada, i to smrtno: cijelo selo, grad, regija ili čak i cijela država. Kako bi tad trebao ići proces isprike? Nešto slično pijanoj profesorici napravila je pijana Srbija, tamo početkom 90-ih, a nakon nekog vremena i oni koje su obuzele srpske alkoholne kapi su ponegdje postali od pijanih nasilnika trijezne žrtve. Danas se Srbija ispričava, lijepa neobvezujuća ali humana gesta. No čini se da se ispričava ne zato što je napravila invalide polusposobne za život od nekad „prijateljskih“ država, ne zato što je u tom pijanstvu izginulo stotine tisuća ljudi a višestruko više iseljeno i raseljeno. Ne, ne ispričava se se ona što je humana nego zato da ne zastajkuje na europskom putu jer Europa za primanje u svoje okrilje traži bar privid ljudskosti. Priznao je parlament Srbije jedan mali dio nedjela, što je hipotetski ravno priznanju od pijane profesorice da je djelomično kriva za invaliditet Marka, recimo mali nožni prst uzima sebi i svom pijanstvu na dušu, a za ostalo krivi svoj automobil i samog Marka što je uopće stajao kraj ceste iza parkiranog automobila. No profesorica se u stvarnosti puno bolje ponijela nego draga nam susjedna zemlja.

Da može i gore, pokazao nam je Dodik, on i to malo priznanje pokušava negirat i umanjit, preusmjeravajući priču u demagoške vode poput one da je prije 60-ak godina nekog profesoričinog pretka udario njemački kamion negdje oko Gradiške ili prije 80-ak godina da je vlak udario autobus prepun djece. Što je najgore neki su nasjeli na igru i doista su im važniji ljudi koji bi dosad ionako umrli od onih koji su trebali još i danas bit živi.

Kompletan proces bi trebao drukčije izgledat, oni (i Srbija i RS) bi trebali priznat prije svega sebi da su u pijanstvu počinili zlo, treba nabrojati koja su ta zla, i trebaju se ispričat za njih, trebaju snositi i kaznene posljedice a dio svega što priskrbe bi trebali odvajati baš za ljude i prostore gdje je najveća šteta počinjena dok se ne vrate barem na sličnu razinu prije pijanstva.

Prava gesta bi, osim pune isprike, bila kad bi Srbija uložila recimo milijardu nečega u povratak i obnovu objekata onih koji su praktički nestali njenim pijanstvom i kad bi nam iz proračuna manjeg entiteta u iste svrhe bila proslijeđena slična suma na ista područja, koja su ionako sastavni dio iste. Bilo je prilike i dosad no naš nekad povremeni rakijopija je u međuvremenu postao alkoholičar pa umjesto da obnavlja kuće i vraća ljude on prodaje imovinu iz kuće (rafineriju i telekom) da bi kupio alkohol. Nije škrt dijeli ga i uokolo.

Sve ove isprike ovako zvuče isprazno i demagoški – treba lupit po džepu da se pokušaju otrijeznit, bez love nema alkohola, a bez alkohola nema pijanstva. Nakon što se odviknu i počnu pridonosit tek tad isprika će imati i svoju puninu.