• Povratničke tegobe Hrvata (205287)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (167754)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (96828)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (94466)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9876
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Jedan Trg bana Jelačića i puno pastrmki

Piše: Junuz Blećina

Rođen sam u jednom malom pitoresknom gradiću, između šumovitih badenwurttenberških brda koje paraju samo brzi moderni vlakovi, nepristali u krajolik. Nalik je taj kraj na Bosnu, na neki naš mali gradić, i tu otprilike prestaje potpuna sličnost sa njom. Gotička arhitektura centra, moderne male zgrade, uređena dječja igrališta, i ljudi, drukčiji a dobri. Nikad mi poslije nije bilo potpuno jasno, ali roditelje gastarbajtere nešto je snažno vuklo u Bosnu, unatoč solidnom životu i dobrom standardu. Glavni razlog povratka iz idiličnog mjestašca - iz kojeg se sjećam omiljenog crtića Heidi, koji se tamo lako mogao pretvorit i u film - je bilo moje osnovno obrazovanje. Sjećam se te ćaćine rečenice: "Neće moje dijete švabo učit!" Unatoč toj rečenici, za koju je stari valjda znao razlog, ja sam se tog gradića uvijek sa sjetom sjećao poslije: da li bezbrižnih godina ili cjelokupne atmosfere ugodnog života, nisam ni danas siguran.

Rat u Bosni i Hercegovini, nekim čudnim putovima, i slučajnošću - prevozili smo humanitarnu pomoć za BiH - me ponovno doveo u isto mjesto. Ovaj put kao, još uvijek golobradog, svjesnijeg mladca. Sjetio sam se odmah lokacija po gradu, i čak konstatirao promjene, a i sreo neke ljude u hrvatskom klubu koji su me se začudo i sjetili. Šetali smo gradom, i ugledah rječicu, možda je to ipak malo pretenciozno nazvati i rječicom, jači potok, sa lijepo uređenim mostićima i šetnicom. A u njemu, plivaju pastrmke, najveće koje dotad vidjeh, ne bježe od ljudi, pun potok njih. Kako je ovo lijepo, pomislih, kod nas potoka i rječica na sve strane ali pastrmke koje tako savršeno pristaju ambijentu teško da ima igdje u gradovima osim u planinama i ribnjacima. Razlozi(?), pa zagađenje svim i svačim, najviše ljudima, civilizacijski dosezi naših krajeva, a i legislativa, su naprosto daleko, daleko od mogućnosti da vidimo pastrmku u javnom prostoru, gradskom prostoru, koji je svačiji a ničiji.

Posljednjih godina vidjeh kako gradnjom etno-sela, hita bosanskohercegovačkog, nastaju slična mjesta, ali privatna, sa zaštitarskom službom koja osigurava pastrmke i njihovo bacakanje, mriješćenje, klopanje bačene im hrane. Sve one stvari koje čovjeku kad ih gleda, iz meni ne baš sasvim jasnog razloga, u čovjeku bude mir, spokoj i opuštenost. U normalnom, zdravom čovjeku. U nekim ljudima bude apetit, ili želju da ih otruju iz zlobe, a u nekim ne bude ništa pa im kao od šale bace smeće. Već sam odavno izgubio vjeru u ljude koji žive, napose, u gradovima BiH kako ću nešto slično vidjeti u nekom gradu. Brojni gradovi se kunu da su avangarda, kako su civilizacijski jači od nekog susjednog, kako su eto baš oni europska BiH, ili kako već zovemo taj dio iste. No, upravo su pastrmke na javnom prostoru dobar test, najbolje oslikavaju cijelo društvo, ako opstanu, a i ako ne opstanu, jer, da bi živjele i plivale, mora cijeli grad dobro funkcionirat, od gradskih vlasti do policije, a najviše ovise od građana ili "građana".

I tako, izgubih nadu kako ću nešto slično vidjeti u Bosni i Hercegovini. Međutim, u ljeto prošle godine, ugledah ih, u jezercu na prelijepom osvijetljenom trgu ispred, samo neznatno manje lijepe, željezničke stanice u Čapljini. Dakle, u po Hercegovine. "Dugo ćete opstat", pomislih gledajući kako djeca trčkaraju uokolo gdje jata krenu prema obali, a umirovljenici sjede na klupama i divane gledajući i pastrmke i djecu, unuke pretpostavljam. Hvala na pitanju! Bio sam i prije nekoliko dana, obradovah im se, ima ih još puno više, veće su i deblje nego prošle godine. Trgu daju živost koja ga još proljepšava i bez koje bi bio obična nakupina betonskih ploča i svjetala bez duše. Mislim se, mjesto gdje ovakvo što može opstat ne može ni za ljude bit loše. Ne trebaju se bojat ni gradskih vlasti, ni policije, ni drugih ljudi. Čapljina, a s njom i Hercegovina, je položila Pastrmka-test. Eh, kako bi bilo lijepo isto vidjeti i u drugim mjestima u Hercegovini. Ma što ja pričam? Pa valjda je Bosna na redu.