Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Nitko nas nema pravo žive zakopati bez obzira tko on bio

Nitko nas nema pravo žive zakopati bez obzira tko on bio

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 05.01.2013. 14:49

Intervju: Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić na 22. obljetnicu ređenja za biskupa upozorava

Dramatičan poziv

Nitko nas nema pravo žive zakopati bez obzira tko on bio

■ Godišnjica - 22 godine sam živio i proživljavao s narodom svagdanju muku, svjedočeći nadu i pouzdanje u Gospodina
■ U reformi Federacije se nude nebulozna rješenja, a mi moramo biti složniji da bi nas ozbiljno shvatili
■ (Ne)jedinstvo Hrvata - U nacionalnim interesima nema vlasti i oporbe. Ako se ide iz pozicije interesa za vlast, tada je narod založen

Piše: Zoran Krešić, VLM

Na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 1991. godine po osobnoj želji Svetoga Oca Ivana Pavla II. u Rimu je za biskupa zaređen Vinko Puljić, a ustoličen je u sarajevskoj katedrali 19. siječnja. Nadbiskup Puljić postao je pastir Crkve bosanskohercegovačkih Hrvata katolika u najdramatičnijim trenutcima za Crkvu i katolike u ovoj zemlji. Posljednje 22 godine brinuo je ne samo za očuvanje biološkog opstanka i neposustajanja nego i za snaženja vjere i nade. Za Večernji list, nadbiskup Puljić govori o katolicima u zemlji, političarima i mnogim drugim temama.

■ Protekle su 22 godine otkako ste zaređeni za vrhbosanskog nadbiskupa. Možete li ukratko opisati to vrijeme koje je s tek malim intervalima bilo ispunjeno turbulentnim zbivanjima, kako u državi, zajednici, tako i unutar Crkve?

Kada sam postao biskup ove mjesne Crkve u Sarajevu, bili su mnogi snovi u mojem srcu za ovu Crkvu. Posebno sam zamišljao da u vrijeme demokracije bit će za Crkvu prostor razvijanja njezinih djelatnosti što nije mogla ostvariti za vrijeme komunizma. Nažalost, okrutni rat je srušio, ne samo moje snove, nego pola nadbiskupije. Nakon rata, nastalo je vrijeme liječenja ratnih rana, borba za jednaka prava te borba za opstanak i povratak. Nije moguće svesti u nekoliko rečenica to burno razdoblje vođenja ove mjesne Crkve. Jednostavno sam živio i proživljavao s narodom svagdanju muku, svjedočeći nadu i pouzdanje u Gospodina u nošenju križa.

■ Kako je biti nadbiskup, pastir katoličke zajednice u zemlji u kojoj Vas često ne čuju ili ne žele čuti, čak i oni unutar Vaše zajednice?

Kada sam kao svećenik pri ređenju rekao svoj „da“, on je bio sigurno korak u „riziko“ života. Posebno kada sam blaženom papi Ivanu Pavlu II. 6. siječnja 1991. godine u bazilici sv. Petra rekao svoj „da“, bio je to moj „evo“ me Isusu. Tu sam u ime Krista i u ime njegove Crkve, ne propovijedam sebe, nego Njega uskrsloga, te svjedočim i slijedim Njega. Nekad više nekad manje uspješno. Ne trebam se smesti što me ne čuju, kada ne čuju Njega koji je utočište i smisao našeg života.

■ Prigodom ređenja u Vatikanu, uz ostalo ste zazvali blagoslov da svojim djelovanjem dođete do Isusa i da ga ljudi žive u saziđivanju Kraljevstva Božjeg u mjesnoj vrhbosanskoj Crkvi. Imate li osjećaj da ste u tome uspjeli među katolicima Herceg Bosne?

Ne mogu prosuđivati uspjeh, ali mogu prosuđivati nastojanje. I ovom prigodom za godišnjicu ređenja, ponovno čovjek promatra i prebire u svom srcu, da li sam mogao više, što sam propustio, a mogao sam itd.? Jedino mogu iskreno reći da nisam bježao od križa i kada mi je bilo najteže nije manjkalo pouzdanje u Boga. Nisam dopustio da se uvuče mrak u moje srce, nego sam naviještao i svjedočio nadu utemeljenu na Kristu.

■ Bogojavljenje na vrlo upečatljiv način poziva na prepoznavanje i priznavanje istinskih vrijednosti. Vidite li danas spremnosti da se ljudi odreknu sebičnosti i prihvate žive znakove vjere?

Bogojavljenje je otkrivanje Boga, slijediti „zvijezdu“ koja je u svakom čovjeku, a to je savjest, koja čovjeku pomaže razlučivati dobro i zlo. Ako je čovjek otvoren Božjem glasu, naći će put do Boga. Ako dopusti da Bog ima u srcu prvo mjesto, onda neće biti problem istinski se pokloniti i „poći drugim putem“ poput triju mudraca koji su se na ovu svetkovinu Isusu poklonili te se vratili drugim putem. Tada se događa oslobađanje svega što čovjeka udaljava od Boga i od ljudi.

■ Hrvati katolici i protekli su Božić dočekali s osjećajem poniženja, a u 2013. ušli stidljivo očekujući i moleći da će ovoj zajednici i svima biti bolje. Ima li nade za optimizam?

Božić je svetkovanje Isusovog utjelovljenja i rođenja u našoj ljudskoj stvarnosti. Slaviti Božić znači obnoviti vjeru, pogotovo u ovoj Godini vjere. Te hrabrošću vjere suočiti se sa svim izazovima života. Moramo biti uporniji i složniji da se nosimo sa svim tim izazovima. Manje kukanja, a više sloge i nastojanja.

■ U jednome nedavnome intervju izrazili ste kritike oko izjava hrvatskih političara vezanih uz Hrvate katolike Sarajeva, a predsjednik HDZ-a Dragan Čović je pak u drugome razgovoru poručio da iznimno cijeni i razumije vaše poruke. Kako na to gledate, jesu li političari spremni priznati pogreške?

Poznato vam je da svaki put kada počinjemo sv. misu počinjemo priznanjem svojih grijeha. Jedino prihvaćajući istinu o sebi možemo stupiti pred Istinu Života. Nisam siguran da u drugim razinama i strukturama postoji „moj grijeh”, kod njih je uvijek drugi kriv. Moja kritika je i te kako bila utemeljena jer nas ne smiju žive pokopati. Kao da im je krivo što nas još ima jedan od sto u Sarajevu, a u biti nas ima više. Nitko nema pravo nas žive zakopavati, bez obzira tko on bio! Samo se jednom Bogu klanjam, a ljudima upućujem poruku s poštovanjem, ali i odgovornošću.

■ Kao svojevrsni čir u Bosni i Hercegovini, napose Federaciji BiH još uvijek traje razarajuća rasprava oko uspostave vlasti, a stranke s najvećim hrvatskim legitimitetom svejedno nisu u vlasti. Kako otkloniti takve pojave, kako osigurati da se to ne ponavlja?

Poslije Drugog svjetskog rata se pjevalo..., to je nama naša borba dala...., tako i sada možemo pjevati da je to borba za vlast, a ne zaštita naroda. Poznato mi je kako se u toj borbi za vlast mjeri tko je dobar Hrvat, i kako iz Sarajeva nema prikladnih za zapošljavanje u administraciji, te kako se samo protežira „iz svoje avlije“ prikladne Hrvate. Ta pristranost je toliko očita da se mora s dubokom mijenjati ako žele imati povjerenje naroda. Pravi zastupnik naroda vodi računa o svima, posebno o onima koji više pate. Ovo stanje je skrivila i međunarodna struktura. I ona ne zna za moj grijeh, nego su uvijek drugi krivi.

■ Nedavno ste upozorili da Hrvatski narodni sabor ne artikulira nacionalna stajališta. Smatrate li je li moguće okupiti hrvatsku vlast i oporbu oko strateških nacionalnih pitanja?

Kada je u pitanju opstanak Hrvata, onda nema tu stavljanje u pitanje oporba i oni drugi. Nego je bitno da ispod osnovnih egzistencijalnih stvari se ne može ići. Ako se ide iz pozicije interesa za vlast, tada je narod založen. To sada doživljavamo.

■ U ovoj godini američka administracija najavljuje inicijativu o ustavnim promjenama u Federaciji Bosni i Hercegovini, a neke od promjena trebale bi dovesti do slabljenja županija ili njihova utapanja u većinske bošnjačke sredine. Kako to komentirate?

Mi ćemo se ljutiti na njih što nude nebulozna rješenja, a premalo im dajemo konstruktivne prijedloge. Njih to ne boli, oni idu putem pragmatičnosti, samo da skinu s vrata taj problem. Mi moramo biti konstruktivniji i više im pružiti realne prijedloge. Nema sreće u ovoj zemlji dokle god se ide za tim da se vlastita sreća pravi na nesreći drugih. Da smo složniji i u dogovoru realniji i te kako bi morali ozbiljno uzeti u razmatranje naše stavove. Dok se podvrgava narod pod interes stranke, nismo uvjerljivi.

■ Uzoriti kardinale, uskoro bi se trebao provesti popis pučanstva. Strahujete li od rezultata zbog osipanja vašega naroda i kada će Crkva poduzeti korake da upozori na važnost ovoga događaja?

To je u prvom redu dužnost onih koji imaju povjerenje naroda da istinski pripreme narod na jasan stav u izjašnjavanju. Crkva neće izostati sa svojom porukom. Ne strahujem ja od istine, nego od manipulacije, koja se „u podzemlju“ dobrano priprema. Poznate su mi neke činjenice, na kojim rade razne struje... Svijest što smo i tko smo ide iz obitelji. Obitelj će se jasnije postaviti i izjasniti. Ne smijemo se dati ogorčiti prljavom politikom i manipulacijama. Narod treba nadživjeti sve prljave politike.

■ U Hrvatskoj su javnost, politika i crkva ekstremno podijeljeni oko pitanja zdravstvenog odgoja. Kako vi komentirate slučaj koji se u biti sveo na to treba li djeci u istu ravan predočiti prirodne pojavnosti ili pak izvedena pitanja ljudskih prava?

Što ljudi očekuju da se Crkva odrekne svoga poslanja i svojih prava u naučavanju vjere i morala? Bez obzira kako se politika i vlast postavila, Crkva se ne smije povući pred obvezama naučavanja morala ispravnog odgoja. Nedavno se pojavila ovdje jedna predstavnica govoreći o ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini i glavni joj je problem u BiH gay brakovi, kako oni nemaju prava. Ne razumijem takav stav tumačenja ljudskih prava. Kao da su sva druga prava ostvarena, te je to jedini problem? Tako često se znade fokusirati na jednu stvar, kako bi se druge stvari nesmetano provodile prema svom planu.

■ Uzoriti kardinale, kada bi Povjerenstvo o Međugorju kojemu ste član trebalo završiti posao i dostaviti izjavu Kongregaciji za nauk vjere?

Kada će Povjerenstvo o Međugorju završiti svoj rad, ne znam jer je pred nama još veliki posao. Vrlo me smeta što se o tome paušalno provaljuje u javnost bez utemeljenih podataka. Crkva ima vremena, ona se ne žuri.

■ Navodno se govori da bi rješenje oko Međugorja trebalo biti 'kompromis' što se tumači nastavljanjem motrenja ovoga fenomena?

To su novinarski natpisi. O njima ne želim komentirati, neka razjasne oni koji to tvrde. Crkva još ozbiljno studira fenomen.