• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (162208)
• Povratničke tegobe Hrvata (160995)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (93322)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (88620)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Proširuje se odgovornost za zločine nad Hrvatima Bugojna

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9568
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Popis stanovništva kao kolateralna žrtva neodgovorne politike

Popis stanovništva kao kolateralna žrtva neodgovorne politike

Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini proveden u listopadu 2013. službeno još nije objavljen, a kad će biti, ne znamo. Nakon niza datuma koji su u međuvremenu izlazili u javnost, zadnje nagađanje je da će konačni rezultati popisa biti objavljeni krajem ove godine. Živi bili pa vidjeli!

Poštapalica - tamo gdje logika prestaje Bosna počinje, savršeno vrijedi za ovu nezahvalnu situaciju u kojoj se nalaze: Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Federalni zavod za statistiku Federacije Bosne i Hercegovine te Republički zavod za statistiku Republike Srpske, institucije zadužene za provođenje popisa i objavljivanje konačnih rezultata.

Namjerno navodim sve tri institucije zadužene za popis jer upravo tu je korijen problema i upravo tu prestaje logika, a počinje Bosna i Hercegovina. U uređenim državama za popisivanje je odgovorna jedna institucija, dok u BiH imamo tri institucije čije se ingerencije preklapaju što vodi do konfuzije. Što bi narod rekao - puno baba, kilavo dijete!

Svima je jasno da statističari iz svih tih zavoda i agencija nisu toliko nesposobni da i nakon tri godine nisu u stanju objaviti rezultate popisa, čime je BiH vjerojatno postala europski rekorder, već da je tu u pitanju neka viša sila, a ta sila je politika. Bez uplitanja politike, agencije i zavodi bi sasvim sigurno svoj posao obavili profesionalno i na vrijeme, međutim politika koči proces koji bi u 21. stoljeću, uz svu raspoloživu tehnologiju i komunikacijske kanale, trebao biti rutinski.

Popis stanovništva i poteškoće oko njegove primjene eklatantan su primjer institucionalne zbrke kao rezultata jednadžbe u kojoj imamo: državu koja to nije (protektorat), tri naroda a dva entiteta, ukupno četrnaest vlada čije se ovlasti nerijetko preklapaju; a političkim procesima upravljaju tri etnopolitike koje se, ugrubo rečeno, slažu jedino oko toga da se ne slažu. Zbog toga, od trenutka donošenja (demokratskih) amandmana na ustav SR BiH i legaliziranja aktivnosti političkih stranaka, politika u BiH se svodi na sukob triju različitih vizija BiH. Sukob etnopolitika ovu zemlju čini ,,ničijom zemljom’’ i zemljom u kojoj se političke elite tri naroda ne mogu dogovoriti niti oko tako elementarne stvari kao što je popis stanovništva te tko će ga provoditi i s kojim mjerilima.

Bošnjačka, hrvatska i srpska etnopolitika u posljednjih dvadeset i pet godina složile su se samo oko tri načelna pitanja. Prvo je prijelaz iz komunističkog uređenja u demokratsko, drugo je kraj rata, a treće ulazak u Europsku uniju (dakle, u prosjeku je potrebno preko osam godina da se dođe do nekog dogovora). Međutim, treba napomenuti da se rat ne bi zaustavio bez vanjske intervencije, prvenstveno američke, koja je silom nametnula daytonsko rješenje. Tako da zasluge za kraj rata ne trebaju ići domaćoj političkoj eliti.

Jedini proces oko kojeg se tri etnopolitike u ovom trenutku načelno slažu jest ulazak u Europsku uniju. Međutim, ulazak u Europsku uniju zahtijeva svekoliku transformaciju: ustavnu, političku, pravnu, zakonodavnu, ekonomsku, transformaciju političke kulture, a za tu transformaciju bosansko-hercegovačke političke elite, zbog kroničnog nedostatka osjećaja za kompromis, nisu sposobne. Legitimno je i normalno da postoje tri različita interesa (ili više njih), ali ako se ne odustaje od maksimalističkih pozicija i ako se nema volje za kompromisom, do pozitivnih rješenja nikada nećemo doći, a vrijeme curi i mladi odlaze…

Stoga, nalazimo se u paradoksalnoj situaciji da su etnopolitike istodobno i zagovornici ulaska u EU i njegovi najveći kočničari.

Zanimljivo je stoga u tome kontekstu promotriti problem implementacije presude Sejdić-Finci, što je uvjet Europske unije za dobivanje kandidatskog statusa. Bošnjačka strana to koristi kao argument za donošenje građanskog ustava kojim bi konačno poklopili Hrvate. S druge strane, Hrvati implementaciju presude kombiniraju s donošenjem promjena izbornog zakona koje bi onemogućile bošnjačku majorizaciju po pitanju izbora legitimnih hrvatskih predstavnika u vlasti, dok Srbi elegantno ističu da RS bez problema može implementirati tu presudu i poentiraju da se tu radi o unutarnjem neslaganju partnera u Federaciji, dakle Bošnjaka i Hrvata, što je i istina.

Treba uzeti u obzir da je sud u Strasbourgu još 2009. presudio u korist Sejdić-Finci, a Hrvati i Bošnjaci do konačnog kompromisa još uvijek ne mogu doći. No, to je tek početak europskog puta, sjetimo se koliko je uvjeta Hrvatska trebala ispuniti u svojim pregovorima. Smiješno je i pomisliti koliko bi Bosni i Hercegovini trebalo vremena da ispuni sve uvjete kada bi EU koristila jednako strog pristup kao što je to činila u hrvatskom slučaju.

Slična igra se vodi i oko popisa stanovništva čije je objavljivanje također jedan od uvjeta Europske unije, samo u ovom slučaju neslaganje se odvija na liniji: bošnjačka-srpska etnopolitika. S jedne strane Republika Srpska i Dodik vode perfidnu politiku legalizacije etničkog čišćenja i konačnog cementiranja Republike Srpske kao neupitno srpske, a s druge strane bošnjačka politika nastoji prebaciti brojku od 50 posto, te od relativne konačno postati apsolutna većina u BiH, što bi sa sobom donijelo benefite prilikom pregovora oko novih ustavnih aranžmana.

Cijela trakavica oko popisa svodi se samo na zauzimanje što boljih startnih pozicija za pregovore oko ustavnih promjena koje su neophodne, što zbog nefunkcionalne države koju treba racionalizirati da i narodi i građani konačno dobiju priliku prodisati, što zbog pritiska EU.

U tom kontekstu pregovora oko novih ustavnih modela, srpska politika nastoji pod svaku cijenu sačuvati etnički čistu i homogenu Republiku Srpsku, Bošnjaci žele postati apsolutna većina da lakše mogu diktirati tempo političke utakmice, a Hrvati se grčevito bore da očuvaju status konstitutivnog naroda, jer bi se, u slučaju nekih mizernih hrvatskih brojki, otvorila priča - da li Hrvati uopće zaslužuju status konstitutivnog naroda.

Stoga, s obzirom da su rezultati popisa zaista krupno pitanje u bosansko-hercegovačkoj političkoj matrici, a u proteklih skoro trideset godina svjedoci smo sporosti rješavanja krupnih pitanja, smatram da ćemo se još načekati da se rezultati i doista implementiraju. Od skorog dogovora tri strane vjerojatnije je neko redikulozno rješenje u smislu da jedna verzija popisa vrijedi za RS i Srbe, a druga za ostatak države te Bošnjake i Hrvate. To bi bilo u skladu s onom pričom o Bosni i logici.

HercegBosna.org