• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (162217)
• Povratničke tegobe Hrvata (161101)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (93334)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (88633)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Proširuje se odgovornost za zločine nad Hrvatima Bugojna

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9570
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Budimo realni, za tjedan dana svi ćete zaboraviti Šariće

Budimo realni, za tjedan dana svi ćete zaboraviti Šariće

Ova gospođa s fotografije zove se Kata Šarić. Vidite oko nje jako puno policajaca. Odbijam vjerovati da su oni tu zato što žele. Oni su tu zato što moraju. Ovo se dogodilo jutros prilikom deložacije Kate i njezine obitelji u Mostaru. Je, nisu previše bili mudri. To je istina. Ne treba od nje bježati. No, riječ je o obitelji, koja je žrtva jednog okrutnog, nepravednog i besmislenog sustava, kojeg smo mi, da se ne lažemo, odabrali, i kojeg svakodnevno podržavamo šutnjom, ignoriranjem, pasivnošću.

I nisu Šarići jedini. To što su Šarići sada u medijskoj žiži, posve je drugi par rukava. Budimo realni, za tjedan dana svi ćete zaboraviti Šariće. No, što je s onima koji se nemaju kome požaliti? Što je s onima iza kojih nema tko stati? Što je s onima koji bez prisutnosti kamera i samo u pratnji "uglednih" kamatara moraju napuštati svoje stanove?

Naše društvo je društvo, u kojem su kamatari, kriminalci i lopovi "ugledni članovi društva". Svi želite biti viđeni u njihovom društvu. Vama to ništa i ne smeta, dok ne dirnu u vaše. U tome i jest tragedija.

Naše je društvo okrutno društvo. Ono je okrutno s obzirom na svu patnju koju je prouzrokovalo među siromašnima, potlačenima i obespravljenima i s obzirom na bezosjećajnost koju to društvo pokazuje prema toj patnji koju je samo izazvalo. Ali očito u nama ponekad postoji snažna potreba da se odupremo "prepoznavanju znakova vremena". Ne vidimo zdravim očima, znao je upozoriti Isus. Zbog čega? Upravo zbog toga što nam je lakše živjeti kao da ne vidimo, kao da ne razumijemo, kao da ne znamo. Jer priznanje da vidimo, znamo, razumijemo bi nas prisililo na djelovanje. Odbijajući prepoznati znakove vremena mi se štitimo od obaveze djelovanja.

Redovito se kaže: pa evo sve, ali "mali čovjek" ne može ništa sam.

Može.

"Mali čovjek" stoji u srcu svake promjene i svake revolucije, no posve je drugi par rukava što vama nitko ne valja. Uzori su vam uhljebi i kriminalci.

Da se Isus sad pojavi u Blejićevoj, rekli biste mu: "Ta će bola on... Da išta valja, ne bi maaajku samu kod kuće ostavio i ne bi besposličario do tridesete. Ha ja."

Pa ja. I uvijek će nam netko drugi biti kriv.

"Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe... I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni." (E. Hemingway)

Ha ja.

P. S. Ali da ćemo tek tako pustiti, nećemo.

Dalibor Dado Milas/Facebook