RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

S Korićana do bezistana

Napisano 10.03.2011. 18:39

Reportaža: Korićani – Podkraj – Turbe - Travnik


S Korićana do bezistana


Privrženost zavičaju treba i dalje njegovati, posebno među mladima, a za političku se poziciju boriti demokratski i strpljivo – novim osobnim iskaznicama i boljom mobilizacijom već za sljedeće općinske izbore u 2012.


Tekst: Drago BOJIĆ, Svjetlo riječi
 

Rijetki su prije dvadesetak godina znali za mjesto i župu Korićani. U tim planinskim krajevima na vlašićkim obroncima živjelo je tisuću ljudi. Tek nakon stravičnih događanja ratnih devedesetih i zločina na Korićanskim stijenama, koji po svojoj monstruoznosti spadaju među najstrašnije zločine posljednjega rata, mnogi će prvi put čuti za Korićane, prije svega iz medijskih izvještaja o brutalnosti zla, ali ovi će krajevi i dalje ostati daleko od očiju i interesa javnosti, pa i one najbliže, travničke.

U Korićane, koji su se u povijesti zvali i Zec-polje, putujemo s vlč. Pavom Nikolićem, župnikom župa Korićani i Podkraj. U Turbetu se na magistralnoj cesti Travnik-Jajce odvajamo desno i slijedimo put za Skender Vakuf (preimenovano prema novom vlasniku u Kneževo) i Banja Luku, s desne strane nam ostaje poznato vlašićko skijalište i vikend naselje Babanovac, s lijeve odvajanje za Gostilj i put za Dobretiće, s kojima Korićani imaju dugu zajedničku povijest. Prolazimo kroz Vitovlje i uspinjemo se prema Korićanima, gdje još uvijek ima snijega.
Dok se u putu divimo prirodnim ljepotama ovih krajeva, razgovaramo i o povratku. Slažemo se s vlč. Pavom kako ni ove krajeve ne treba otpisivati i nadamo se kako blizina vlašićkih skijališta, čisti zrak i nedirnuta korićanska priroda i u budućnosti neće ostati pusti, kako god sadašnje stanje nije baš optimistično. U Korićanima prema Pavinim preciznim statističkim podacima od predratnih 999 trenutno živi petero ljudi, iako je obnovljeno gotovo tridesetak kuća. Ratne štete i posljedice su još uvijek vidljive. Ovi krajevi kao i mnogi drugi u našoj zemlji su prema crti razgraničenja daytonskim sporazumom podijeljeni između dva entiteta.

NADOMAK NEBU. Korićanska kamena župna crkva posvećena sv. Iliji Proroku, inače povijesnom zaštitniku Bosne, osim što je jedinstvena po svojoj jednostavnoj ljepoti - gradili su je mještani od klesanog kamena vlastitim rukama i umijećem - nalazi se na najvišoj nadmorskoj visini od svih župnih crkava u Bosni i Hercegovini - kaže vlč. Pavo, vjerojatno
i u cijeloj jugoistočnoj Europi, izuzimajući male planinske kapelice. Crkva je u posljednjem ratu zapaljena, izgorjela je sva unutrašnjost i krov, ali su njezini kameni zidovi ostali. Kad je pri obnovi crkve skinuta žbuka, ukazala se ljepota njezinih kamenih zidova. Danas je crkva obnovljena, doduše bez velikih umjetničkih djela, ali neodoljivo lijepa u svojoj skromnosti. Prosto je nevjerojatno da su to mještani, bez građevinskih škola i tehnika, svojim znanjem i rukama izgradili. Tomu se prema riječima župnika iščuđavaju i dive i ljudi od struke.

Svraćamo kod Katarine i Juraja, dvoje umirovljenih povratnika koji na Korićanima budu preko cijele godine. Toplo gostoprimstvo i pitka rakija dobro "sjedaju" na oštrim korićanskim vjetrovima. Domaćini prepričavaju prošla vremena, pa i ona davna i zaboravljena. Katarina tako spominje da je sakrament prve pričesti primila u kilometrima udaljenim Dobretićima. Zajednički se prisjećamo i drugih događaja iz duge povijesti ovih krajeva, s ponosom i dostojanstvom, što nekome sa strane zbog teških životnih uvjeta u ovim krajevima može izgledati čudno i neshvatljivo. Korićani su sve do pred kraj 19. stoljeća, točnije do 1877. pripadali župi Dobretići, kada je od ove župe formirana samostalna kapelanija u koju su ušla naselja Baltići, Donji Korićani, Runjavica, Krike, Lužnica i Mudrike. Juraj je svoju mirovinu zaradio u Austriji i sada na pragu osamdesetih sa svojom suprugom uživa u rodnom kraju. Djeca su rasuta po bijelom svijetu, navrate ljeti i uz vjerske blagdane, kao uostalom i drugi raseljeni Korićanci. Da prate i da se dobro razumiju i u politiku, postaje jasno čim smo se dotakli problema povratka. Složili smo se da su predstavnici Hrvata i u Bosni i u Hrvatskoj premalo učinili za povratak ljudi. Složili smo se i u tome da je totalni promašaj te politike bilo odvođenje ljudi iz travničkog kraja u srpske kuće, primjerice u Knin, koji su tamo i nakon petnaest godina izbjeglice i neriješenog stambenog statusa, slično kao što su i muslimani iz obližnjeg Vitovlja u umjetnom naselju koje je financirao kalifat iz Bruneja. Naselje koje je k tomu još napravljeno i na srpskoj zemlji! Dodajem usput kako takvih političkih naselja ima po cijeloj Hercegovini, a posebno u Republici Srpskoj, koja je gotovo uz sve veće gradove izgradila naselja za srpsko stanovništvo iz Federacije, a pritom gotovo ništa nije učinila da se vrati predratno nesrpsko stanovništvo. Opraštamo se od naših domaćina i silazimo s Korićana, u kojima nema ni trgovine, ni kavane, ni kioska, ni ambulante, ni autobusa... Juraj i Katarina odlaze jedanput mjesečno u grad, najčešće taksijem, da bi platili račune i kupili što im treba za sljedeći mjesec dana. I tako opet.
U povratku zastajemo na nekoliko mjesta kako bismo aparatom uhvatili korićanske ljepote. Vlč. Pavo nam pokazuje Korićanske stijene, mjesto zla iz Drugog svjetskog rata i ovog posljednjeg. I od samog pogleda na stijene i provaliju ispod njih ledi se krv. U posljednjem ratu tu su 21. kolovoza 1992. srpski prijedorski policajci, nakon što su ih izdvojili iz konvoja, brutalno poubijali više od 150 prijedorčana.

Na početku zadnjeg rata Korićane su okupirale srpske vojne snage, protjerali katolike, a župnu crkvu i kuću kao i ostale kuće opljačkali i demolirali.

PAVINA RATNA KRONIKA. Vraćamo se u župnu kuću u Podkraj odakle smo i započeli putovanje.

Župa Podkraj (ranije se zvala i Dželilovac) utemeljena je 1879. godine odvajanjem od ondašnje župe Orašje (sadašnje Ovčarevo). I vjernici su ove župe kojoj osim Podkraja pripadaju i naselja Đaci, Dželilovac, Karaula, Škulji i Vlajsovići..., u ratu protjerani od srpskih ekstremista, a župna crkva i kuća oštećene. Bit će obnovljene odmah poslije rata, a vratit će se i dio predratnog stanovništva. Od predratnih dvije tisuće, danas u ovoj župi živ oko 600 katolika.
Vlč. Pavo priča o ratnim vremenima u Travniku, u početku na njegovim sjeverozapadnim dijelovima, ali i o vremenu hrvatsko-bošnjačkih sukoba u srednjoj Bosni, kad je u Travniku i na cijelom potezu od Travnika preko Ovčareva, Turbeta, Podkraja, Korićana, Brajkovića, uključujući i područje Guče Gore i Doca (popis župa u jednom izvještaju vlč. Pave Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu) bio jedini svećenik.


U nekoliko ukoričenih i brižno čuvanih svezaka, Pavo je sačuvao dokumente iz toga vremena - od crkvenih dekreta i dopisa, sadržaja iz knjige dojmova domaćih i stranih gostiju do prepiski s ondašnjih bošnjačkim lokalnim vlastima i mnoštva novinskih članaka vezanih uz ovaj kraj. Sve je sačuvano i dokumentirano. Dokumenti koji svjedoče o strašnom vremenu.
Među dokumentima je i rukom napisani dekret nadbiskupa Puljića na običnom papiru kojim moli Pavu da ostane među preostalim katolicima i kojim ga imenuje dušobrižnikom cijeloga toga kraja. Tu su i dopisi i reakcije koje je Pavo uputio ondašnjoj vlasti u Travniku, nadbiskupu, provincijalu Bosne Srebrene nakon što je u službenom listu ratnog zapovjedništva Travnika izišao tekst kojim se najavljuje da će Franjevački samostan Guča Gora biti pretvoren u islamski centar. Poznato je da su se dugo vremena mudžahedini vrzmali po gučogorskom samostanu i lašvanskom kraju. Još je puno zanimljivog materijala u Pavinoj ratnoj kronici.
Tako Pavo 21. srpnja 1993. u jednom pismu moli odgovorne u ratnom zapovjedništvu Armije BiH da zaštite katolike i njihove bogomolje. U tom pismu stoji doslovno: "Budući da sam od Crkve zadužen za vjerničku skrb katolika u Travniku i okolici, a to je zona Vaše odgovornosti, usuđujem se uputiti vam ovaj dopis - molbu i prosvjed, pozivajući se na Vaš dopis br. 09/242-3 od 22.06.1993. gdje obećavate štititi svakog građanina u Travniku. Budući da na ovim prostorima još živi oko 3.000 Hrvata, 100 Slovenaca i oko 100 osoba druge nacionalnosti katoličke vjeroispovijesti, stoga Vas u ime Crkve i molim da ih zaštitite u svakom pogledu, jer na to imaju božansko, kao i naravno ljudsko pravo. (...)
(1) Nadam se da će ubuduće biti što manje ili nikako ratničkih poklika pri izlasku i ulasku Vaših jedinica u vojarnu koji ulijevaju strah i lede krv kod nemuslimanskog puka;
(2) Ljudi se dijele na dobre i loše, a ne na četnike i ustaše i... Molim Vas da katolike, napose sela u okolici Travnika zaštitite od takvih etiketiranja na bilo kojoj razini i da se spriječi mržnja prema njima;
(3) Molim Vas zaštite imovinu i dostojanstvo ljudi koji su ostali jer Vam je to i obveza;
(4) Omogućite zaštitu napose vjerskih objekata kao i pristup svećeniku radi dobra i istine obavještavanja javnosti."
Samo mjesec dana poslije vlč. Pavo ponovno piše na istu adresu, ovaj put o demoliranju crkvenih objekata. Parafraziramo: župna crkva i kuća u Pećinama demolirane i obeščašćene; župna crkva u Rostovu obeščašćena i oštećena, župna kuća opljačkana; župna crkva u Gornjem Docu provaljena i obeščašćena, a župna kuća, nakon što je opljačkana u potpunosti demolirana; župna zajednica u Travniku svakodnevno je izložena provokacijama, posebno za vrijeme nedjeljnih misnih slavlja, na sreću bez većih posljedica... U istom dopisu vlč. Pavo prosvjeduje protiv zloupotrebe crkvenih zvona kojima po volji zvone "nepoznate i nepozvane osobe" (u G. Putićevu, na Gosipnu vrilu, u Šipoviku...), ali i ponovno protiv najavljenog pretvaranja samostana sv. Franje u Gučoj Gori u islamski centar. Tako je to bilo u ratnim vremenima. Nije teško zamisliti strah i nemire ovih ljudi koji su bili izručeni samovolji pojedinaca, svakodnevnim provokacijama, ponižavanjima, prijetnjama...
Opraštamo se s Pavom u popodnevnim satima, kratko se zaustavljamo u Turbetu, malom mjestašcu i jednoj od mlađih župa travničkog kraja, osnovanoj 1977. godine na dijelu teritorija koji je pripadao župi Podkraj. I ovdje je rat ostavio posljedice. Najprije su u drugoj polovici 1992. srpske vojne snage oštetili župnu crkvu Sv. Josipa i kuću, a onda su ih demolirale muslimanske snage 1993. Katolici su i ovdje morali napustiti svoja ognjišta, a danas ih ima oko 400. Koncem 19. stoljeća, pri gradnji željezničke pruge, u Turbetu su pronađeni ostaci ranokršćanske bazilike. Arheološka istraživanja su potvrdila i postojanje drugih kršćanskih crkava u Travniku i travničkoj okolici.
Prolazimo pokraj Gospina vrila, jednog od najpoznatijih hodočasničkih mjesta ovoga kraja. Na Malu Gospu ovdje se skupe tisuće vjernika lašvanske kotline, ali i vjernici s područja Jajca, Dobretića. U Ovčarevo ne svraćamo. O ovoj župi smo pisali u više navrata, a vremena za kavu na koju su nas pozvali gostoprimljivi ovčarevski fratri nemamo.
Ulazimo u stari Travnik, vezirski grad, nekada jedno od najvažnijih političkih i trgovačkih mjesta kamo su dolazili trgovci i iz dalekog Dubrovnika. U Travniku se i danas trguje. Četvrtak je, pijaca, u gradu živo. Nekada se ovdje četvrtkom slijevala cijela lašvanska dolina. U međuvremenu ulogu travničke pijace sve više preuzimaju brojni trgovački centri.

OD VEZIRA I KONZULA DO ANDRIĆA. Malo je gradova u Bosni koji su tako bogati poviješću i povijesnim i kulturnim spomenicima kao što je stari Travnik, ali da su toga nedovoljno svjesni i njegovi mještani pokazuje i odnos prema njihovim najvrednijim spomenicima kulture. Uz kuću Ive Andrića koja je danas Zavičajni muzej parkirani su auti, gotovo uz sam zid, koji smetaju prilazu. Ove godine je Andrićeva godina - 50 godina od Nobelove nagrade. Predratna kulturna manifestacija Andrićevi dani ponovno je vraćena u život, te se svake godine obilježava s raznovrsnim kulturnim i umjetničkim programom. Andrić je svom Travniku i Travničanima između ostalog posvetio i jedno od svojih najboljih i najpoznatijih djela Travničku kroniku, koja je prevedena na desetke svjetskih jezika. U dvorištu župne crkve u Travniku, posvećenoj sv. Ivanu Krstitelju (župa osnovana 1979. odvajanjem od dolačke), postavljena mu je bista. Zaustavljamo se kratko i fotografiramo.

Travnik se u pisanim dokumentima prvi put spominje sredinom 15. stoljeća, u vrijeme turskog sultana Mehmeda II. zvanog Osvajač, iako arheološka istraživanja svjedoče o životu na ovim prostorima još u doba neolita (dvije tisuće godina prije Krista), ali i o kršćanskim tragovima prije dolaska osmanlijske vlasti. Travnik će međutim tek u tursko vrijeme postati važnim političkim i gospodarskim centrom. U 17. stoljeću grad postaje središte turskog vezira i turske uprave u Bosni, a početkom 19. stoljeća u gradu je sjedište i francuskog i austrijskoga konzulata, prvih konzulata u našoj zemlji. Bila su to vremena kad je stari Travnik u društveno-političkom i kulturno-gospodarskom smislu bio ispred svih današnjih bosansko-hercegovačkih gradova, važniji i od Sarajeva i Banje Luke, sve do vremena kad će Omer-paša Latas svoju rezidenciju premjestiti u Sarajevo.
Doći u Travnik a ne vidjeti Šarenu džamiju bio bi veliki propust. Ova džamija je u osmanskoj arhitekturi jedinstvena i po tome što u sebi povezuje svjetovno (donji dio) i sakralno (gornji dio), ali ono što se nudi u njezinom donjem dijelu narušava umjetničku ljepotu ove građevine i grdi njezin izgled. U prizemlju (bezistan) prelijepe Šarene džamije (nazvana tako po svojim unutarnjim i vanjskim dekoracijama) u Donjoj čaršiji prodaje se bižuterija, igračke i kričava kineska roba. U Gornjoj čaršiji dominira travnička tvrđava. Već je kasno popodne i tvrđava je već zatvorena. Uličice i zgrade oko nje neuredne, zapuštene i oronule. Ali je zato pogled na stari Travnik s mezarja iznad grada veličanstven.
Travnik je prepun povijesti. Dalo bi se o tome naširoko pričati, o vezirima, o konzulima, o Andriću, fratrima i isusovcima... Ovaj grad je poznat i po isusovačkoj gimnaziji u kojoj danas djeluje Katolički školski centar Petar Barbarić. Kratkim posjetom Plavoj vodi napuštamo stari Travnik, očarani poviješću i ljepotom starog grada, na koje su Travničani ponosni, ali za koje bi se, tako nam se učini, mogli i trebali i više brinuti.

| HB.org |


Nema komentara

Anketa

Ustavi