Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9875
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Tko je 'antagonizirao domaće Srbe' u zagrljaj agresora protiv Hrvatske?

Tko je 'antagonizirao domaće Srbe' u zagrljaj agresora protiv Hrvatske?

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 20.02.2012. 08:58

Piše: Ante Nazor

U kolumni objavljenoj u subotu 11. veljače 2012., jedan hrvatski publicist zapisao je da je u „doba hrvatskog osamostaljenja tadašnja hrvatska vlast Srbe tretirala kao građane drugog reda i nije se nimalo trudila da pridobije njihovo povjerenje", da je "štoviše, u Ustavu iz prosinca 1990. ispustila formulaciju o statusu hrvatskih Srba kao ravnopravnog konstitutivnog naroda", te da je „sve to antagoniziralo domaće Srbe" tako da su se „u nastupajućem ratu 1991. velikim dijelom svrstali na stranu agresora protiv Hrvatske". Pritom je zaključio: „Sa Slobodanom Miloševićem na čelu Srbije rat je možda bio neizbježan, ali s hrvatskim Srbima na strani Hrvatske ili bar pasivno neutralnima, žrtava i štete bilo bi znatno manje, a možda čak ne bi ni bilo rata."

Istina je, da su svi Srbi u Hrvatskoj bili na strani Hrvatske u nedavnom ratu, sve bi bilo drugačije, no s obzirom na tadašnje okolnosti i činjenicu da se novi velikosrpski projekt, koji su „velikim dijelom" prihvatili i „domaći Srbi", počeo provoditi dok se „hadezeovska" vlast još nije ni ustrojila, autor nije objasnio kako se to moglo postići. Ili, kako je, odnosno čime je hrvatska vlast mogla zadovoljiti „veliki dio domaćih Srba", nakon što su im „njihovi" iz Beograda obećali, pokazalo se, najdraži dar: državu u kojoj će živjeti svi Srbi s prostora bivše Jugoslavije?

Iako neke izjave ili potezi predstavnika tadašnje hrvatske vlasti katkad nisu bile blagonaklone prema dijelu Srba u Hrvatskoj, tvrdnja da su „Srbi tada postali građani drugog reda" i da je odnos tadašnje hrvatske vlasti prema Srbima u Hrvatskoj toliko „antagonizirao domaće Srbe da su se u nastupajućem ratu 1991. velikim dijelom svrstali na stranu agresora protiv Hrvatske" ne odgovara činjenicama. Njome se u potpunosti zanemaruje kronologija događaja, a odgovornost srbijanske politike za oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj i njihovo sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku, pokušava se raspodijeliti na hrvatsku vlast.

Povijesni izvori i kronologija događaja od sredine 1980-ih pokazuju da protuhrvatsko ponašanje Srba u Hrvatskoj na prostorima gdje su bili većinski narod ili gdje su živjeli u znatnom broju, nije uzrokovano postupcima hrvatske vlasti, nego politikom iz Beograda koja je započela proces stvaranja strogo centralizirane Jugoslavije ili države u kojoj će živjeti svi Srbi s prostora bivše Jugoslavije, u granicama otprilike istočno od linije Virovitica - Pakrac - Karlovac - Ogulin i dio Gorskoga kotara - Karlobag. Medijska hajka s ciljem homogenizacije svih Srba u bivšoj Jugoslaviji radi ostvarenja toga cilja počela je već u rujnu 1986., objavljivanjem nacrta memoranduma u beogradskim Večernjim novostima. Zahvaljujući agresivnoj medijskoj kampanji novi "svesrpski" vođa Slobodan Milošević je za provođenje osvajačke politike osigurao podršku većega dijela Srba u bivšoj Jugoslaviji.

Sudbonosnom za trasiranje njegova političkoga uspona i velikosrpskog osvajačkog puta drži se 8. sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, održana krajem rujna 1987. godine. Vlast u Srbiji tada preuzimaju Miloševićevi ljudi, a 8. svibnja 1989. Slobodan Milošević postaje predsjednik Predsjedništva SR Srbije. Bivši predsjednik Predsjedništva SR Srbije Ivan Stambolić, zapravo politički mentor S. Miloševića, u svojoj knjizi Put u bespuća (Beograd 1995., 19) zapisao je: "Osma sjednica zaista je bila ratna truba čiji je zov podigao na noge srpske nacionaliste, u pohod na razaranje Jugoslavije. Jugoslavija je već tada bila osuđena na smrt. Preostao je samo njezin jezivi hropac u krvi." Istodobno, u drugoj polovici 1980-ih proveden je preustroj Oružanih snaga SFRJ kojim su republike bile isključene iz lanca zapovijedanja, a teritorij novoustrojenih vojnih oblasti prilagođen zamišljenim granicama "velike Srbije". Smjene rukovodstava u autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu te u republici Crnoj Gori (1988./89.) i postavljanje kadrova koji će poslušno provoditi politiku novoga srpskoga "vođe" Slobodana Miloševića potvrđuju da je prije dolaska Hrvatske demokratske zajednice na vlast u Hrvatskoj srbijansko vodstvo već imalo pripremljen projekt preuređenja Jugoslavije. Dakako da su pritom računali na podršku Srba u Hrvatskoj i poduzeli sve što treba da je pridobiju.

Suradnja srbijanskoga vodstva i vrha JNA u razoružanju hrvatske Teritorijalne obrane u svibnju 1990. pokazuje da se taj projekt počeo ostvarivati i prije nego što je nova hrvatska vlast mogla poduzeti prve korake. Borisav Jović, suradnik Slobodana Miloševića te srpski član Predsjedništva SFRJ (od 15. svibnja 1990. i njegov predsjednik), u svojoj knjizi Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (Beograd, 1995., str. 146) zapisao je: "Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je uradio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati su oštro reagovali, ali nemaju kud." Zapravo, već je inscenirani napad na aktivistu SDS-a u Benkovcu („slučaj Mlinar"), koji je poslužio SDS-u kao povod za bojkot zasjedanja Hrvatskog sabora, pokazao stvarne namjere dijela Srba u Hrvatskoj, koje će onemogućiti svaki pokušaj mirnog rješavanja srpskoga pitanja u Hrvatskoj unutar njenih granica. Ubrzo nakon konstituiranja novoga, demokratski izabranoga Hrvatskog sabora započelo je protuustavno djelovanje dijela Srba u Hrvatskoj, praćeno akcijama srpskih ekstremista. Na području gdje su bili većinsko stanovništvo već u kolovozu 1990. započela je oružana pobuna Srba u Hrvatskoj, koji su naoružani uz pomoć dijela "oficira" JNA i srbijanskih službi. Dakle, uzrok oduzimanju oružja hrvatske TO i pobuni dijela Srba u Hrvatskoj nisu potezi novoizabrane hrvatske vlasti, nego reakcija srbijanske politike i JNA na činjenicu da je na višestranačkim izborima u Hrvatskoj pobijedila hrvatska opcija.

U prilog tomu govori i svjedočenje srpskog obavještajca S. L. na sudu u Haagu (vidi: Haški tribunal VII/28, suđenje Slobodanu Miloševiću, transkripti, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2006., 531-802): "Milošević je imao izaslanike u Krajini, koji su se starali za to da sve njegove želje budu ispunjene. Njegovi predstavnici su gotovo bez izuzetka bili agenti Službe državne bezbednosti - SDB (Srbije). Oni su se od početka nalazili u Krajini i navodno ‘spontana' pobuna protiv hrvatskih vlasti 1990. organizovana je iz Beograda. Zimonja (Nikola, agent Kontraobavještajne službe JNA) mi je u jednom trenutku rekao da su se, kada su u avgustu 1990. oko Knina podignute barikade sa balvanima, na njima uglavnom nalazili pripadnici paravojnih jedinica poslatih iz Srbije. (...) To je bio prvi korak ka stvaranju srpske autonomne oblasti oko Knina i, mada je to u beogradskoj štampi predstavljeno kao ‘spontana' akcija lokalnih Srba koji su se branili, u stvarnosti je to isplanirao i inicirao Beograd. SDB je daleko prednjačio nad lokalnim stanovništvom u omogućavanju tih stvari. Njihovi agenti su stvarali incidente, a onda je štampa koristila te incidente da uzbuni civilno stanovništvo i stvori klimu straha koja je bila neophodna da bi došlo do rata."

I spomenuto svjedočenje pokazuje zašto su svi apeli hrvatske vlasti za mirnim rješenjem srpskoga pitanja u Hrvatskoj tada bili uzaludni. Primjerice, uoči najavljenog referenduma "o srpskoj autonomiji", u govoru na Sinjskoj alci 5. kolovoza 1990., predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman pozvao je Srbe u Hrvatskoj "da na demokratski način riješe sve pretpostavke mirnoga suživota s Hrvatima". Potom je 9. kolovoza 1990., u intervjuu za TV Sloveniju o događajima u Kninu, ocijenio da se ne radi o demokratskim kretanjima srpskog naroda u Hrvatskoj, jer 11 općina u kojima je došlo do pobune Srba čine samo 26% srpskog pučanstva u Hrvatskoj, a u njima živi i 22% Hrvata. Pritom je naglasio da će Hrvatska Srbima "osigurati sva građanska i nacionalna prava koja se mogu osigurati u bilo kojoj slobodnoj demokratskoj zajednici", a da će se i "Srbi morati pomiriti s tim da je Republika Hrvatska suverena država hrvatskoga naroda". Prema tome, predsjednik Tuđman i „tadašnja hrvatska vlast" inzistirali su na suradnji s hrvatskim Srbima, ali nisu željeli pobunjenicima prepustiti dio hrvatskoga državnog teritorija.

Ostatak kolumne na: http://www.dnevno.hr/kolumne/ante_nazor/tko_je_antagonizirao_domace_srbe_u_zagrljaj_agresora_protiv_hrvatske/581957.html

Dnevno.HR