RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Pritužba MUP-a Republike Srpske Tužiteljstvu BiH na odluku o slučaju Dobrovoljačka

Napisano 18.02.2012. 17:58

Pritužba MUP-a Republike Srpske Tužiteljstvu BiH na odluku o slučaju Dobrovoljačka

Kolona JNA nije bila legitimna vojna meta!

■ Nakon što je Tužiteljstvo BiH obustavilo istragu protiv većine osumnjičenih u slučaju Dobrovoljačka, MUP RS-a je Uredu glavnog tužitelja uputio pritužbu u kojoj traži nastavak istrage i izuzeće tužitelja Jude Romana zbog neprofesionalizma

■ Prema Obavještenju koje je Tužiteljstvo BiH poslalo RS-u istraga u slučaju Dobrovoljačka će se nastaviti

Piše: Dženana Karup-Druško, Dani
 
Nakon što je Tužiteljstvo BiH 17. siječnja zvanično obavijestilo MUP Republike Srpske da se obustavlja istraga protiv osumnjičenih Ejupa Ganića i ostalih u slučaju Dobrovoljačka, uslijedila je 31. siječnja pritužba MUP-a RS-a Uredu glavnog tužitelja u kojoj se na početku navodi da „uopšte nije jasno koji su razlozi za donošenje takve odluke“ tužitelja Jude Romana.

Tužiteljstvo BiH je 17. siječnja saopćilo da je donesena naredba o obustavi istrage protiv: Ejupa Ganića, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jovana Divjaka, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Berovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahima Hodžića jer je „utvrđeno da u radnjama navedenih osumnjičenih, nisu sadržana obilježja krivičnog djela“.
Tijekom istrage je utvrđeno da je dio zarobljenih vojnika iz kolone JNA odveden u prostorije FlS-a, Centralnog zatvora i štaba TO-a i da je u tim prostorijama vršeno zlostavljanje i maltretiranje tih zarobljenika oko čega se istraga nastavlja.

JNA ostaje u BiH

U svojoj pritužbi MUP RS-a navodi: „Tužilac neosnovano tvrdi da je istraga obustavljena protiv Ejupa Ganića i drugih za napad na konvoj JNA u Dobrovoljačkoj ulici 3. 5.1992. zbog toga što ta radnja sama po sebi ne predstavlja krivično djelo s obzirom da je konvoj JNA predstavljao legitimnu vojnu metu.“
Javnosti nije saopćeno na osnovu čega je obustavljena istraga protiv Ganića i drugih, a iz dopisa MUP-a RS-a proizlazi da se tužitelj Romano u svojoj odluci vodio dokazima koji su i londonskog suca - kad je odlučivao da li će Ganić uhapšen na londonskom aerodromu po potjernici iz Beograda biti izručen Srbiji ili ne - opredijelili da Ganića oslobodi.
Obrazlažući svoju odluku 27.7.2010. Tim Workman, viši okružni sudac Gradskog suda za prekršaje u Westminsteru, između ostalog je naveo: „U ovom postupku Vlada Republike Srbije traži izručenje dr. Ejupa Ganića u vezi djela za koje tvrde da su počinjena u Bosni u svibnju 1992. Zahtjev spominje sukob kao 'sukob u međunarodnoj borbi' a status teškog ratnog zločina po Ženevskoj konvenciji mogao bi se primijeniti samo kad bi se radilo o međunarodnom oružanom sukobu. U ime Vlade, g. Lewis je istakao da se radi samo o
grešci u prijevodu te da je Srbija potvrdila da je u datom vremenu bilo riječ o vrsti međunarodnog oružanog sukoba. G. Fitzgerald, savjetnik Krune, u ime optuženog, naglasio je da smatra da je izraz 'sukob u međunarodnoj borbi' smišljen kako bi se izbjegao nalaz da se radi o međunarodnom oružanom sukobu, a što bi Srbiju opteretilo odgovornošću za agresiju na BiH po međunarodnom pravu, čime bi bila odgovorna za plaćanje odštete BiH po međunarodnom pravu. Istaknuto je da Srbija iz tog razloga uvijek tvrdi da se u BiH desio unutrašnji sukob.“
No, MUP RS-a u svojoj pritužbi tvrdi: „Predsjedništvo BiH je 20.6.1992. donijelo Odluku o proglašenju ratnog stanja protiv: Republike Srbije, Republike Crne Gore, JNA i terorista SDS-a, što znači da ratno stanje u BiH nije proglašeno 2. i 3. svibnja 1992. pa se stoga postavlja pitanje na osnovu čega tužitelj JNA proglašava za legitiman cilj iako je ona po tadašnjem važećem Ustavu RBiH jedina legitimna i legalna vojna sila u BiH.“

Više dokumenata s početka '90.-tih dokazuje kakva je tada bila uloga JNA. Jedan od njih je i stenogram proširene sjednice Predsjedništva SFRJ održane u Beogradu, 2.3.1992. na kojoj su, pored ostalih, bili: Branko Kostić, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, Borisav Jović, Sejdo Bajramović, Jugoslav Kostić - članovi Predsjedništva SFRJ, general-pukovnik Blagoje Adžić, vršitelj dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu Nikola Koljević, član Predsjedništva SR BiH Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine SR BiH Radovan Karadžić, predstavnik srpskog naroda iz BiH koji je zadužen za suradnju sa Predsjedništvom SFRJ Goran Hadžić, predsjednik samozvane Republike Srpska Krajina Milan Martić, ministar unutrašnjih poslova RSK...
Na sjednici je govoreno i o preuređenju BiH i ulozi JNA:
Ilija Končarević: „Mislim da ovo, nakon izlaganja doktora Karadžića i Koljevića, bitno menja situaciju položaja Srpske Krajine, ukoliko bi se tamo odvila negativna situacija. (...) I sam gospodin Koljević rekao je u jednom delu svog izlaganja da su nas predstavnici BiH na zadnjem sastanku uveravali da će JNA ostati, pri čemu ovde treba postaviti pitanje, a ja sam i zadnji put to pitanje postavio i preko toga se prešlo, da li će JNA ostati u Bihaću, da li će ona ostati u Banjoj Luci? To bitno može uticati na stanje u Krajini. Jer; ukoliko bi se desilo suprotno mi u Krajini, koju smo konstituisali, bi svi pali, odmah istog trenutka. To je nevolja veoma, veoma velika. I tu je ovo što je Karadžić kazao, a mislim da je on potpuno u pravu, jer ne znam kako bi se mogli sada pojaviti pred narodom i reći - tu je Bosanska Krajina, tu je JNA na njenoj teritoriji, ona je sposobna da zaštiti Krajinu onako kako smo 31. siječnja govorili.“
Borislav Jović: „Sve što smo rekli, na tome ostajemo i ka tome idemo. Prema tome, može da se desi ovo ili ono, ali iz Bosne vojska nema kud da ode, jer je to vojska srpskog naroda... Ono što smo zaključili o Krajini i o Bosni, to ostaje naša trajna orijentacija, bez obzira na ishod situacije u Bosni.“

Napad je krenuo 2. svibnja

Još prije događaja u Dobrovoljačkoj JNA se već bila javno deklarirala o tome na čijoj je strani svojim angažmanom u Mostaru, Višegradu, Bosanskom Brodu, Derventi...
„Prije proglašenja nezavisnosti BiH komanda Druge Armije i njeni pripadnici imali su karakter legalne vojske SFRJ-a koja se zatekla u Sarajevu na dan proglašenja nezavisnosti. (...) Napad na pripadnike JNA je krenuo 2.5.1992. oko 11:30 časova kada su naoružani pripadnici jedinica TO BiH izvršili napad na Dom JNA u Sarajevu koji je bio nebranjeni objekt i tom prilikom ubili portira Dževada Šljivu, ranili upravnika potpukovnika Bogoja Božinovskog i vojnika Vojislava Dupana, dok su zarobili građanska lica na službi u JNA. Odmah poslije ovog napada, istog dana, izvršen je napad na kolonu sanitetskih vozila na Skenderiji koja je upućena prema Domu JNA da pruže ljekarsku pomoć ranjenim pripadnicima JNA. (...) Tog dana izvršen je napad na jedinicu pukovnika Milana Šuputa te napad na dostavno vozilo za hranu u komandu Druge vojne oblasti (odakle je Kukanjac naređivao svojim artiljercima da tuku Velešiće jer tamo nema mnogo srpskog življa: ('Razvucite im pamet!,' prim. aut.). Pored ovih ničim izazvanih napada na pripadnike JNA krenuli su i stalni napadi na objekt Vojne bolnice“ navodi se u pritužbi MUP-a RS-a, a onda se postavlja pitanje da li je tužitelj uopće istraživao ove događaje.

Prema transkriptima sjednica Tužiteljstva BiH Jude Romano je tražio da se u istragu uključe i događaji od drugog svibnja, no Vesna Budimir - kao zamjenica glavnog tužitelja i rukovoditelj Odjela za ratne zločine određena za koordiniranje rada izabranog tima za Dobrovoljačku i glavnog tužitelja - rekla je da to ne treba objašnjavajući da „istraga ostaje u granicama napada i posljedica napada“od 3. svibnja.

Za razliku od sarajevskog tužiteljstva londonski sud se bavio i događajima prije 3. svibnja o čemu je sudac Tim Workman u presudi naveo: „Primio sam znatnu količinu dokaznog materijala od velikog broja svjedoka, na osnovu kojih dolazim do sljedećih činjeničnih zaključaka: opsada Sarajeva je počela na dan ili oko 5.4.1992; grad je trpio žestoko bombardovanje svake noći; došlo je do žestoke bitke u Sarajevu 2. svibnja ujutro; Vojna bolnica je također bila mjesto gdje su bile smještene jedinice JNA; iako je na nju kasnije izvršen napad, vjerojatnije je da Vojna bolnica nije napadnuta 2.5.; Dom JNA okupirali su vojnici i on je bio legitimna vojna meta; predsjednika BiH neprijateljske snage zadržale su na aerodromu i držale kao taoca; na Dom JNA izvršen je napad 2.5. oko 11:00 h; poslana su dva vozila hitne pomoći iz bolnice zajedno sa drugim vojnim vozilima kako bi se pružila pomoć ranjenima u Domu JNA; 2.5. između 12:00 i 13:00 h ova vozila su se uključila u borbu, premda su tvrdnje o tome kako je došlo do borbe međusobno kontradiktorne; BiH, u odsustvu predsjednika, upravljalo je Predsjedništvo koje se sastojalo od najmanje šest potpredsjednika; Ganića, kao jednog od tih potpredsjednika, predsjednik, kojeg su tada zadržale neprijateljske snage, ovlastio je kao svog zamjenika i to oko 7:00 h, 2. 5. 1992; uz pomoć UN-a predsjednik je zajedno sa svojom kćerkom, odveden u JNA štab gdje je zadržan protiv svoje volje; Ganić je obavljao pregovore za oslobađanje predsjednika te dogovorio da se predsjednik i njegova kćerka oslobode, a da se zauzvrat osigura siguran prolaz generala Kukanjca. Nije dogovoreno da vojni konvoj napusti kasarnu sa vojnicima i vojnom opremom; između 250 i 400 trupa JNA, zajedno sa vojnom opremom, pokušalo je napustiti konvoj. Vozila UN-a koja su predvodila konvoj su prevozila predsjednika i generala; konvoj su prekinule neregularne snage i na vojni dio konvoja izvršen je napad u kojem je poginulo sedam vojnika.“

Već presuđeno

U objašnjenju pritužbe MUP-a RS-a naglašava se više puta da je postojao prethodni dogovor između Druge armijske oblasti i Predsjedništva BiH o mirnom povlačenju komande Druge Armije koji je postignut uz prisustvo predstavnika UNPROFOR-a ističući da je Izetbegović sam rekao da je u komandi bio „slobodan čovjek“ i da je „u potpunosti mogao obavljati dužnost predsjedavajućeg Predsjedništva“ te dalje pišu da „vojna formacija nije mogla biti legitiman vojni cilj iz razloga što nije bila borbena formacija već klasičan primjer evakuacije ljudi sa ugroženog prostora. (...) Sa sobom su imali lično naoružanje, a oficiri i službene pištolje“.
U pritužbi se tvrdi: „Vidljivo je da je napadač doveden organizovano i raspoređen na mjesto za napad. Dejstvo je bilo koordinirano, jednovremeno i iznenadno iz čega se vidi da postoji komandovanje, a ne samoorganizovanje ili spontana reakcija. Samo je najviše političko rukovodstvo RBiH znalo za pravac evakuacije i vrijeme iz čega je vidljivo da je postojala komandna linija do jedinica koje su izvele protivpravan napad. Ovo je jednostrana, perfidna i protivpravna napadačka akcija koja se ne može tretirati kao oružani sukob.“

MUP RS-a citira dio Obavještenja Tužiteljstva BiH u kome se navodi da se istraga nastavlja „zbog toga što je vatra na žrtve otvorena kada su one bile onesposobljene za borbu“ kao i zato što je „na njih otvorena vatra kada su se nalazili u vojnom sanitetskom vozilu“. Upravo zbog ovih navoda odluka tužitelja je po MUP-u RS-a „kontradiktorna jer i napad na kolonu JNA proglašava legitimnim što jeste ključni osnov sveukupne inkriminacije. (...). Po Obavještenju implicitno bi proizlazilo da su organizatori i učesnici jednostrane vojne akcije imali pravo da pobiju sve učesnike konvoja i da bi to bilo legitimno po međunarodnom pravu kako ga shvata tužitelj Jude Romano“

Britanski sudac je na osnovu dokaza u svojoj odluci naveo: „U zahtjevu Srbije ne postoji ništa što bi obrazložilo zašto bi u međunarodnom oružanom sukobu jedan takav napad predstavljao teški zločin suprotan Ženevskim konvencijama. Stoga, smatram da napadom na Dom JNA nije počinjen bilo kakav zločin.
Premda prihvatam da odluke istražitelja Međunarodnog krivičnog suda ne dovode do prepreka u smislu autrefois ('već presuđeno'), to ostavlja veoma opsežnu prepreku za bilo koje drugo procesuiranje. ICTY je osnovan kao samostalna međunarodna organizacija koja se bavi navodnim ratnim zločinima kako suđenja ne bi bila vođena na način da se može reći da optužene sude njihovi bivši neprijatelji. Ja stoga dajem značajnu težinu činjenici da nikada nije podignuta optužnica u ICTY-u. Pošto nisu predočeni bilo kakvi dokazi koji bi ukazali na značajnu ili presudnu promjenu u dokazima kojima raspolaže ICTY ili g. Alcock, zaključio sam da ne postoji valjano opravdanje da se pokrene postupak protiv Ganića. Optuženi se stoga oslobađa.“

Istraga će se nastaviti

Prema Obavještenju koje je Tužiteljstvo BiH podalo MUP-u RS-a istraga u slučaju Dobrovoljačka će se nastaviti za „dešavanja i ubistva pukovnika dr. Budimira Radulovića, pukovnika Mire Sokića, vojnika Miodraga Dukića, potporučnika Boška Jovanovića, pukovnika Boška Mihajlovića, pukovnika Gradimira Petrovića, kao i ranjavanje pukovnika Miće Pantelića, kapetana Dragana Stankovića, kapetana Laslo Pravde, vojnika Slobodana Bojanića, vojnika Zvjezdana Arsića, kapetana Ratka Kataline (u to vrijeme pukovnika JNA), vojnika Zorana Ađića, pukovnika Ljubinka Lukića, Slavka Petrovića i drugih lica“.

MUP RS-a u svojoj pritužbi naglašava ulogu Zaima Backovića, koji je izdao naređenje o otvaranju vatre i Hasana Efendića za privođenje i maltretiranje zarobljenika iz konvoja.
Na kraju pritužbe MUP-a RS-a predlaže da se „pritužba kao osnovana usvoji i naredi dalje vođenje i nastavljanje istrage sa svestranim razmatranjem spisa i priloženih dokaza“ ali i da se „hitno izuzme od daljeg postupanja u cjelokupnom predmetu tužitelj Jude Romano zbog nezakonitog, tendencioznog i pristranog postupanja zbog čega je nepodoban da preduzima bilo kakve radnje u svim postupcima koji se vode pred vašim Tužilaštvom“

■ IZ PRESUDE DUŠKU TADIĆU

JNA je kontrolirala snage bosanskih Srba

U drugostupanjskoj presudi Dušku Tadiću, koju je izreklo vijeće Haškog tribunala u srpnju 1999. pored ostalog se navodi: „...nije bilo potrebno pokazati da je konkretne operacije koje su sprovele snage bosanskih Srba i koje su predmet ovog suđenja (napadi na Kozarac i opće uzevši u općini Prijedor) konkretno naredila ili planirala Jugoslovenska armija. Dovoljno je pokazati da je ta Armija vršila opštu kontrolu nad snagama bosanskih Srba - što je optužba pred Pretresnim vijećem i pokazala. Ta kontrola se odražavala ne samo u financijskoj, logističkoj i drugoj pomoći i podršci nego također, što je još važnije, u učestvovanju u opštem usmjeravanju, koordinaciji i nadzoru nad aktivnostima i operacijama Vojske RS-a. Ta vrsta kontrole dovoljna je da se ispune pravni kriterijumi koje zahtijeva međunarodno pravo“.

| Dani | HB.org |


Nema komentara

Anketa

Ustavi