• Povratničke tegobe Hrvata (204526)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (167671)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (96784)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (94368)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9868
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Tko ne sluša Pašovića, slušat će kalašnjikove

Tko ne sluša Pašovića, slušat će kalašnjikove

Ona naša, ona Bosna u koju se - ne vjerujući svojim očima - i dalje kunemo, mogla bi sve više biti imaginarna (kao što to uspomene nakon stanovita vremena i znaju biti), a ova Jašarevićeva - realna, današnja Bosna
 
Piše: Josip Vričko, Oslobođenje

Jasno, odvjetnik našega teroriste iz ovdje, inače, prevažne dijaspore, ima pravo, po službenoj dužnosti, relativizirati slučaj svoga branjenika. Povremeno, kaže, kada realno sagleda stvari, Jašarević se raspituje za ranjenoga policajca, brine o majci, ženi... sekira se zbog njihove sekiracije. Riječju, jedan je od nas. No, veli, povremeno ga prenese i onda počne govoriti o stvarima iz svoga imaginarnog svijeta radikalnog islama. Već je, dakle, mlađahni Mevlid u dženetu. Bit će, međutim, jako dobro da makar mi ostali, što rajske visine i ljepote ne priželjkujemo na Jašarevićev način, shvatimo kako njegovo četrdesetominutno pirovanje s kalašnjikovom po središtu grada nije nikakva imaginarna situacija, nego apsolutno realna. Očekivana, gotovo!
Moram, pritom, kazati kako sam prilično zadovoljan što je Milorad Dodik razočarao glasovitoga, a pomalo i kontroverznog (što, dakako, nerijetko i ne može jedno bez drugoga) našeg redatelja Sulejmana Kupusovića. Koji je, kako je povjerio medijima, očekivao, nakon sarajevskog crnog petka, likovanje eresovskoga vožda. Zapravo, to i jeste bilo za očekivati; osobito zna li se kako u obitelji Dodik već i mlađi naraštaji glavni grad BiH doživljavaju kao Teheran, a samu državu kao imaginaran pojam. No, drugar je Mića, da pomalo u ovu priču uvedemo i socijaldemokratsku retoriku, iznenadio. 
Nije, dakako, propustio prigodu da iz boljeg dijela BiH o Federaciji govori kao o ružnom pačetu, ali je i podsjetio na jedan vrlo značajan - a i znakovit - podatak iz naše novije povijesti. Sjetio se, naime, kako je prošle i pretprošle godine direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH obznanio da, po njihovim pouzdanima statistikama i evidencijama, postoji 3.500 ljudi spremnih da izvrše teroristički čin. Džuvo danas, međutim, ne bi potpisao svoje riječi kojih se Dodik danas rado sjeća, pa zato kaže kako je, zapravo, mislio na 3.500 vehabija. A, zbilja bi bilo pretjerano tvrditi kako su baš svi spremni dokopati se raja Jašarevićevom putanjom.
A čak i da je tako, od direktora OSA bilo bi netaktično da o tomu javno govori. Što nipošto ne znači kako Džuvo i podređeni mu (a i svekolika nam policija) ne trebaju živjeti kao da 100 godina u nas neće biti terorizma, a(li) spremati se kao da će ga biti već sutra. Jer, kao što smo vidjeli, dogodio nam se već -jučer. I sada bi bilo vrlo opasno, nakon Sarajeva, a kojemu je, primjerice, prethodilo Bugojno, opet - kao u slučaju Leotar - govoriti o nekoj našoj budali.
 
Rekoh, Jašarevićev odvjetnik i, čini se, psihijatar-amater, može, braneći svoga klijenta, govoriti o prenosima, ali bi doista dužnosnici, a ovdje je riječ o onima najvišega ranga, morali izbjegavati patetične parole kako ovo, dakle, sarajevsko rafalanje usred bijela dana i usred bijela (glavnog) grada, nije djelo Bosanaca i Hercegovaca. Jer, granica koju je sveti ratnik prešao, zaputivši se na mjesto gdje ga je čekala karta za raj, je vrlo, vrlo me(h)ka. Moralo bi se, također, biti i oprezniji sa, ovdje u nas naročito prihvaćenom frazom kako terorizam nema naciju (ni vjeru). Rajski je putnik, naime, u petak - ma koliko pritom uistinu bio u nekome svome imaginarnom svijetu, ili baš zato - govorio kako nije došao ubijati muslimane. Već, zna se koga.
Uostalom, po (ne)formalnom vehabijskom lideru Nusretu Imamoviću, borba za Bosnu nije gotova, neprijatelj prijeti i sa Istoka i sa Zapada. Dvadesetogodišnji mladići ne analiziraju naročito ovakve poruke, nego jednostavno repetiraju kalašnjikov put adresa koje su im locirala starija braća. I koje su onako usput - u zoni gradskog prijevoza.
Slijedom čega je nužno podsjetiti na nedjeljnu po(r)uku europskoga kazalištarca Harisa Pašovića o slici Bosne i Hercegovine, koju mi godinama oblikujemo i mislimo da ona to doista jeste. I slici, novoj slici Bosne; onoj nakon crnog petka. Ona naša, ona Bosna u koju se - ne vjerujući svojim očima - i dalje kunemo, mogla bi sve više hiti imaginarna (kao što to uspomene nakon stanovita vremena i znaju biti), a ova Jašarevićeva - realna, današnja Bosna.
Dakle; tko ne sluša Pašovića, a nije, valjda, sad već kasno, slušat će kalašnjikove.

| Oslobođenje | HB.org |