RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Zamka škorpionova ujeda iliti Spirala loših iskustava!

Napisano 01.11.2011. 13:44
Scream

Piše: Stjepan Alilović

Smatram vrlo važnim analizirati neke aspekte hrvatske politike u BiH u odnosu na nacionalne politike druga dva naroda, budući sam primjetio kako „vjerni pratitelji“ političke zbilje u BiH, barem prema mom viđenju situacije, imaju pogrešne premise koje neminovno vode pogrešnoj konkluziji. Možda je pregrubo reći „pogrešne“, ali s današnjeg stanovišta sigurno su takve premise nesvrsishodne kad je u pitanju hrvatska pozicija u BiH i perspektive njezinog razvitka. Upravo takve premise, koje vode određenom zaključku, u prošlosti su možda i igrale značajnu ulogu, dok danas gotovo ne znače ništa i ne doprinose rješenju problema.

Dakle, nemoguće je lošu poziciju hrvatskog naroda u BiH svoditi na promatranje iz jednog rakursa ili pak nekoliko njih, kada su zbivanja na ovim prostorima, kako u ratu tako i poslije njega, bila međusobno uvjetovana i dolazila iz različitih sfera utjecaja. Tendenciozno bi bilo tvrditi da su za naš loš položaj krivi Srbi ili Bošnjaci. Jednako tako pojednostavljeno je reći da je isključivi krivac za ono što danas imamo (ili nemamo) hrvatska politika u BiH ili ona koja je dolazila iz RH. Jedini krivac nije niti Međunarodna zajednica, jer je „puhala u leđa onima koji su nas željeli svesti na ovu poziciju gdje trenutno jesmo samo zato što nas ne žele prihvatiti kao dio rješenja“. Osobno mislim da je Međunarodna zajednica mogla ponuditi, ne idealnu ali puno bolju, pravedniju, uspješniju državotvornu koncepciju BiH od ove koju danas imamo. U tom smislu smatram zanimljivim navesti citat koji sam primjetio u knjizi „Već viđeno“ autora Željka Raguža u naslovu „Zamka škorpionova ujeda“ pod kojim autor navodi; “U jednom rukopisu navodio se primjer ponašanja škorpiona kada se oko njega napravi vatreni obruč. Škorpion nastoji izaći iz vatrenog prstena na različite načine, mijenjajući mjesta i položaje tijela. Budući da nakon brojnih pokušaja ne uspijeva izaći iz vatrenog kruga, svoje oružje, otrov, okreće na sebe i ubija se vlastitim otrovom namijenjenim za vlastitu obranu i preživljavanje.

U vatrenom obruču

Nakon ovog navoda autor konstatira;“Ozračje za sindrom škorpionova ujeda odavno se stvara među Hrvatima u BiH. Kako iz vatrenog kruga izaći kada su mnogi oko nas ložili vatru i može li se to napraviti bez njih? Jedan dio vatre naložili su hrvatski političari u BiH vlastitim propustima. Jedan dio vatre oko nas naložili su Srbi i Bošnjaci, željenom i ostvarenom dominacijom nad Hrvatima u oba entiteta. Jedan dio vatre naložila je i RH, vodeći računa kako su njezine potrebe i interesi na prvom mjestu, u odnosu na potrebe Hrvata u BiH. Jedan dio vatre oko nas naložile su SAD i Velika Britanija kao i druge moćne države Međunarodne zajednice u svome neopravdanom ili licemjernom strahu od nastanka islamske države u Europi.

Smatram važnim analizirati i pokušati dati odgovore na neka pitanja, jer vidim da bivaju postavljena ili kao konstatacija izrečena, ali nikada odgovorena ili površno odgovorena. Moj stav je prvenstveno kako na najznačajnije procese Hrvati ipak nisu mogli uticati, jer je želja stranih centara moći prije svega bila usmjerena na izgradnju BiH na onaj način koji je Hrvatima neprihvatljiv, uopće ne pokušavajući oslušati ono što Hrvati misle o ponuđenim rješenjima ili eventualno sagledati kakav stav o ponuđenim rješenjima imaju. Također, mislim da se degradacija pozicije hrvatskog naroda u BiH nije dogodila preko noći niti bez „ispaljenog metka“ jer tvrdnje međunarodne uprave u BiH kako bez reformi nema euroatlanskog puta BiH, a te su se reforme dešavale s naglašenom potrebom jačanja središnjih institucija i s njima povezanim sustavnim dekonstituiranjem hrvatske pozicije u BiH, te svođenja hrvatskog naroda na folklor i tradicionalne narodne nošnje. Međuanrodna Zajednica nikako nije prihvatila činjenicu kako je hrvatski narod ustavni i politički nukleus, bez čijeg postojanja BiH nije moguća, osim izricanja čestih i deklarativnih fraza kako je BiH država tri jednakopravna naroda i ništa više od toga.

Ta pitanja koja se primjećuju, mogu se svesti na sljedeća:

1. Pitanje etnogeneze naroda na ovim prostorima i tvrdnje kako je jedan narod nastao iz ovog drugog, te kako narodi na ovim prostorima nose iste genetske, običajne, jezične, antropološke i druge sličnosti u mnogim bošnjačkim političkim krugovima služe kao alibi za provođenje nacionalističke-asimilatorne politike stvaranja bosanske nacije gdje bi oni kao većinski narod zapravo bili dominantan čimbenik u državotvornoj politici Bosne i Hercegovine. Smatram potpuno bespredmetnim povlačiti ovo pitanje, jer nema nikakvu konstruktivnu svrhu osim vrijeđanja i hranjenja vlastitih nacionalističkih pohota. Na prostorima BiH danas žive tri konstitutivna naroda kao pripadnici modernih nacija koji imaju formirane nacionalne, narodnosne, vjerske, kulturne, jezične, običajne i dr. odrednice koje ih čine drugačijim od ostalih nacionalnih kolektiviteta. Danas i Romi, kao nacionalna manjina imaju definirana svoja vlastita obilježja. U tom smislu ne vidim racionalan smisao takvih pokušaja negiranja pripadnosti bilo kojoj nacionalnoj skupini, osim želje za konfrontiranjem i stvaranjem međusobnih animoziteta.

2. Tvrdnja kako Hrvati u BiH nisu uopće važni jer njihova malobrojnost nedaje nikome dovoljno razloga i motiva da bi ih respektira kao politički narod jesu obeshrabrujuće poruke, neistinite tvrdnje i privid loše pozicije hrvatskog naroda u BiH. Zašto privid loše pozicije? Rezultat inferiornosti i činjenica kako na najznačajnije političke procese u državi Hrvati uopće ne mogu uticati jest uzrok stvaranja takvog političkog sustava koji omogućava njihovo zaobilaženje u svim relevantnim institucijama u BiH. Da se radi tek o prividu govori i činjenica kako danas Hrvati imaju vlast u 23 općine od 67 općina u FBiH, uključujući većinu u općinskim vijećima i čelnog čovjeka općine, te u još 5 općina predstavljaju značajan politički subjekt. Respektirajući činjenicu kako su Hrvati u FBiH 5 puta malobrojniji od Bošnjaka ove brojke i te kako ohrabruju. No, politički život jedne države se ne vodi na lokalnoj razini ili nekim drugim većim administrativnim jedinicama, ozbiljna politika i uticanje na značajne političke i druge procese predmet su zanimanja i nadležnosti središnjih institucija, odakle su Hrvati istisnuti. Nabrojati ću općine u kojima Hrvati posjeduju poluge vlasti, navodeći i njihovu geografsku površinu, a o broju stanovništva ne bih želio spekulirati kako to ne bi zloupotrebljivalo, a to su: Ravno - 447km, Neum - 225km, Stolac - 237km, Mostar - 1175km, Čitluk - 181km, Posušje - 461km, Ljubuški -293km, Grude - 218km, Čapljina - 249km, Široki Brijeg - 388km, Tomislavgrad - 968km, Livno -994km, Kupres - 622km, Prozor-Rama - 477km, Kiseljak - 165km, Kreševo - 149km, Vitez -151km, Dobretići - 59km, Usora - 60km, Žepče - 210km, Ođak - 147km, Orašje - 122km, Domaljevac - Šamac-42km. Ukupna površina ovih općina u FBiH čini 8040 kvadratnih kilometara, a u odnosu na površinu FBiH izraženu u kvadratnim kilometrima, kada se izuzmu općine Drvar - 1030, Glamoč - 1033, i Grahovo - 78O, ukupne površine 2843 kvadratna kilometara koje su pod srpskom vlašću, dolazimo do površine od 23267 kvadratnih kilometara. Navodeći još pet općina u kojima Hrvati nemaju svoje načelnike, što je rezultat unutar nacionalne podijeljenosti, ali ipak predstavljaju značajan politički čimbenik u njima, a to su; Busovača - 158km, Jajce - 339km, Novi Travnik - 232km, Uskoplje - 402km i Travnik - 529km, iako nemaju stvarnu političku vlast, ali sudjeluju u političkom životu ovih lokalnih sredina, dolazimo do podatka kako ovih pet općina čine 1660 kvadratnih kilometara. Na osnovu ovih pokazatelja dolazimo do podatka kako bošnjačke političke stranke u apsolutnom smislu kontroliraju tek polovicu u ukupnoj površini FBiH ili u brojkama prikazano 13567 kvadratnih kilometara, što predstavlja blagu prednost u odnosu na prostore koje „kontroliraju“ hrvatske političke stranke. Ova prednost u odnosu na Hrvate rezultat je etničkog čišćenja u FBiH o kojemu se jako malo govori u odnosu na ratna stradanja Hrvata u Republici Srpskoj, odnosno Bosanskoj Posavini. Zanimljivo je navesti podatke u općinama u kojima se još rukovodi s popisom iz 1991. godine, te navesti neke procjene koje ukazuju da se etničko čišćenje u ovim sredinama gotovo i ne razlikuje od stradanja Hrvata u RS, npr. u općinama Bugojno - prije rata 16031, danas oko 4000 Hrvata, Kakanj - prije rata 16556 danas oko 2000 Hrvata, Vareš - prije rata 9016 danas oko 2000 Hrvata, Fojnica - prije rata 6623 danas oko 1000 Hrvata, Zenica - prije rata 22510 danas oko 5000 Hrvata, Travnik - prije rata 26118, danas oko 13000 Hrvata, ali samo zahvaljujući činjenici da je jedan dio općine bio etnički homogen i naslonjen na općinu Vitez, pa ga je bilo i lakše braniti. Jedina sretna okolnost u nekim općinama u Srednjoj Bosni, koja nisu doživljela sudbinu gore navedenih općina jest činjenica da je u tim sredinama djelovalo HVO i koje se uspjelo othrvati silovitim napadima ABiH. Isticanje kako su ovi Hrvati nasilno preseljeni na prostore Hercegovine u ovim brojkama „ne pije vodu“ jer se to baš i ne primjeti u samoj Hercegovini, mada neću tvrditi da takvih pokušaja nije bilo. Ovi Hrvati su napustili BiH.

Sustavna pogreška

Bez obzira na stradanja Hrvata i nikada ostvareni projekt povratka u ove općine s bošnjačkom dominacijom (mada znamo kako Bošnjaci licemjerno izapiru usta s povratkom na prostore RS dok je na njihovim prostorima „povratak“ misaona imenica), navodeći ove podatke želim još jednom ukazati kako Hrvati u realnom životu i političkoj stvarnosti BiH, predstavljaju značajan politički čimbenik i još jednom ponoviti kako je rezultat naše inferiornosti loše i urotnički organiziran politički sustav koji dopušta politiku majorizacije prema Hrvatima. To je puno puta spomenuti izborni zakon, sa svojim izmjenama i dopunama kojeg je nametnuo visoki predstavnik, a pravila za izbor delegata u Dom naroda FBiH predložio Robert Barry, u žargonu nazvani BERIJEVI AMANDMANI. Naime, Dom naroda kao drugi dom ima mandat da potvrdi ili odbije sve akte prvog doma koji ih donosi ili da prihvati odnosno odbije imenovanje izvršne vlasti tog entiteta, a tko kontrolira 1/3 delegata u nacionalnim kolektivima (koji broji 17 izaslanika) ima punu kontrolu na oba doma parlamenata FBiH. Ta čarobna brojka iznosi 6 delegata koji se biraju iz kantonalnih skupština i tu je sva nelogičnost i kontradiktornost, odnosno instrumentarij prilagođen za majorizaciju Hrvata. U deset kantona u FBiH predviđen je sljedeći odabir hrvatskih delegata; Srednjobosanski kanton koji prema procjenama ima 90.000 Hrvata bira 3 delegata, Livanjski kanton koji ima 50.000 Hrvata bira 2 delegata, Hercegovačko-neretvanski kanton koji ima 150.000 Hrvata bira 3 delegata, Zapadnohercegobački kanton koji ima 80.000 Hrvata bira 2 delegata, Zeničko-dobojski kanton koji ima 40.000 Hrvata bira 2 delegata, Posavski kanton koji ima 50.000 Hrvata bira 1 delegata, Unsko-sanski kanton koji ima 3.000 Hrvata bira 1 delegata, Bosansko-podrinjski kanton koji ima 83 Hrvata bira 1 delegata, Tuzlanski kanton koji ima 20.000 Hrvata bira 1 delegata i Kanton Sarajevo koji ima 15.000 Hrvata bira 1 delegata. Evidentan je nerazmjer u broju stanovnika i delegata koji se biraju. Zanimljiva je paralela između Posavskog i Bosansko-podrinjskog kantona. Na osnovu ove analize sasvim je jasno da bošnjačke stranke mogu iz 5 kantona gdje su dominantna većina osigurati 5 hrvatskih delegata u Domu naroda, te osigurati podršku još jednog u izbornoj trgovini ministarskim foteljama. Ovo je proces na kojeg Hrvati ne mogu uticati, i upravo je ovdje dijagnosticirana „rak rana“ hrvatske nejednakopravnosti u državnim institucijama i zbog toga je ovaj princip nužno mijenjati. U donošenju ovih izbornih pravila HDZ BiH nije sudjelovao, ona su donesena za vrijeme vadanja Alijanse za promjene kada ja HDZ istisnut iz vlasti, a podršku istima dale su stranke koje su ušle u vlast mimo izborne volje hrvatskog naroda. S takvim scenarijem možemo se opet suočiti, jer ponovno je grubo izigrana izborna volja hrvatskog naroda.

3. Pozicija međunarodne zajednice i njezino pristrano, a ne arbitrarno djelovanje u situacijama kada se pojavi spor, ali i pri tumačenju entitetskih ustava ili samog Daytonskog sporazuma. U ovom dijelu zanimljivo je spomenuti njihovo nasilno rušenje Hrvatske samouprave koja je bila prvi ozbiljan i organiziran odgovor na sustavno dekonstituiranje i razvlaščivanje Hrvata u BiH, te tenkovski upad u Hercegovačku banku kako bi pronašli one tragove, kojima su navodno iz ove financijske ustanove financirane aktivnosti Hrvatske samouprave. Ništa nije pronađeno, a nakon njihove diverzije u Hercegovačkoj banci ostala je samo pustoš, ukinut je rad ove institucije, radnici su ostali bez posla, kapital banke je na čudan način kanaliziran nekim tokovima koji javnosti nisu poznati, a ostala je vrijedna imovina u infrastrukturnom smislu za koju se ne zna ni kome pripada. Za organiziranje Hrvatske samouprave trebalo je imati odvažnosti, jer u pitanju je 2000 - ta godina, a pet godina nakon rata nije bilo pravo vrijeme za odlučne demokratske promjene, jer prisutnost institucije Visokog predstavnika u BiH s jakim bonskim ovlaštenjima nije davalo velike izglede takvoj akciji. Ovdje je sadržan i negativan odgovor onima koji tvrde kako su Hrvati sami krivi za svoj položaj u BiH i kako nisu učinili ništa da bi im bilo bolje. Često se postavljalo pitanje da li je političko rukovodstvo ispravno postupilo, jer je izazvalo bijes Međunarodne zajednice s neviđenim posljedicama. Danas, nakon trakavice s formiranjem vlasti u Federaciji BiH i intervencije Visokog predstavnika, koji je dopustio formiranje vlasti stavljanjem van snage odluke CIK-a kao jedine ovlaštene institucije za tumačenje izbornog zakona, daje mi pravo misliti kako su naši političari 2000 - te postupili - ISPRAVNO. U organiziranju Hrvatske samouprave možda i ima elemenata protuustavnih aktivnosti, ali smatralo se važnim krenuti u taj projekt, skrenuti prijeko potrebnu pozornost Međunarodne zajednice i otvoriti dijalog kojemu nema alternative i dati odgovore na pitanja kojima su Hrvati u BiH frustrirani. Međutim, za neke ipak je bilo važnije pokazati brutalan autoritet MZ, koja ni kasnije nije davala prave odgovore na mnoga otvorena pitanja. Zbog toga, apeliram na međunarodnu javnost u BiH, osobito onu koja ima mandat uticati na političke procese u BiH, da ubuduće počnu respektirati Hrvate u BiH kao partnera, od čijeg je interesa prosperitetna, europska budućnost BiH, ako je takvom vide i oni sami.

4. Podanička uloga dijela katoličke crkve i kulturnih ustanova s hrvatskim predznakom koje djeluju u Sarajevu i njihovi stavovi koji se kose sa, gotovo plebiscitarno potvrđenim, stavovima većeg dijela hrvatskog naroda u BiH. Dakle, ovakva pozicija dijela katoličke crkve kao cijenjene institucije hrvatskog, katoličkog puka u BiH u najmanju ruku iznenađuje. Prije svega, čudna je simbioza između nekih utjecajnih ljudi unutar tih institucija s politikom koju baštine bošnjačke stranke. Zabrinjavajuće je sljepilo i opčinjenost takvom politikom. Nemoguće je ne postaviti pitanje kako ne vide nepravdu prema Hrvatima u glavnom gradu BiH, ako je već ne vide u širem okruženju? Da podsjetim na neke elemente gdje je i sama Crkva izvrgnuta takvim uticajima kao npr. deložacija kardinala i ovrha nad imovinom crkve, spomenik papi Ivanu Pavlu II., vandalizam nad crkvenom imovinom, zabrana humanitarnog koncerta Marka Perkovića za izgradnju studentskog doma, izrugivanje i maltretiranje časnih sestara na sarajevskim ulicama itd. Ovdje prije svega mislim na predsjednika HNV Luku Markešića, vječitog predsjednika HKD NAPREDAK Franju Topića, kao osoba na čelu značajnih institucija hrvatskog naroda u BiH. Čemu to dodvoravanje? Zanimljivo je spomenuti incijativu da se slučaj drugog izbora Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva, kao izbornog fenomena kojeg Hrvati smatraju velikom prevarom, raspravi na sjednici Hrvatskog Narodnog Vijeća, Markešić poentira;“... a zašto bi mi raspravljali izbor Željka Komšića, kada sam i ja glasovao za njega!“ To što je Markešić glasovao za Komšića ne umanjuje značaj da se u demokratskoj atmosferi iznesu argumenti za i protiv o postavljanom pitanju na sjednici HNV-a. Zanimljiv je i Topićev osvrt na postavljeno pitanje o formiranju trećeg entiteta. Topić, smatrajući ga potpuno nepotrebnim ističe; „puno je ljudi u Hercegovini i dalje za onu hrvatsku politiku koja je krajem 1991. godine prihvatila ideju o podjeli BiH i priključenju Hrvatskoj, a glavni problem HDZ-a je što nije prihvatio BiH kao svoju zemlju, mnogi još žive u uvjerenju kako te zemlje neće biti!“ Mogu shvatiti kako ovaj dvojac ne prihvaća politiku HDZ BiH, ali ne mogu prihvatiti da ne vide kako golema većina hrvatskog naroda podržava politiku HDZ-a. Topić je ispustio navesti kako je zapravo program HDZ BiH prvi program jedne političke stranke u BiH o unutrašnjem uređenju države koji je dobio podršku svih stranačkih tijela i predstavlja stav kojeg podržavaju svi oni koji podržavaju politiku HDZ-a i koji je kao takav prihvaćen i od ostalih stranaka potpisnica Kreševske Deklaracije, u kojemu se neosporno ističe privrženost teritorijalnom suverenitetu BiH, uz diskontinuitet teritorija u međunarodno priznatim granicama. Dakle, to je prvi, službeni prijedlog stranaka s hrvatskim predznakom i jedini prijedlog takve vrste uopće u BiH o unutrašnjem uređenju BiH, što u ovakvoj konfuznoj atmosferi u državi kakva je BiH, vrijedi pohvaliti i naglasiti kao potrebnim, e da bi se uopće razvila rasprava o nužnim demokratskim promjenama u BiH. To što Topić, Markešić i ostali smatraju politiku HDZ-ova pogrešnom, paušalno ih optužujući za prodaju Posavine i raseljavanje naroda, ne umanjuje potrebu da danas Hrvati BiH ustraju u svojoj borbi za jednakopravnost i istinsku konstitutivnost pa i onda kada na izborima svoj glas daju onoj politici koja je nesumljivo jako puno griješila, ali i mnogo tog dobrog uradila.

5. Djelovanje pravosudnih institucija koje u svom radu prilaze jednom načinu svojstvenom ranijim političkim sudovima u bivšoj državi, želeći (s namjerom ili bez nje) zaustaviti političko djelovanje predstavnika hrvatskog naroda. Naime, Hrvati u BiH i njihovo političko rukovodstvo su pružali otpor sustavnom dekonstituiranju hrvatske pozicije i njihovom stavljanju u okvire nacionalnih manjina. Zbog toga je politički vrh HDZ-a bio izvrgnut smjenama i montiranim političkim procesima. Zanimljiv je podatak da je u posljednjih petnaest godina smijenjeno 174 visoka dužnosnika HDZ-a, zbog navodnog „protivljenja implementaciji Daytonskog mirovnog sporazuma“, a protiv nekoliko njih i dan danas se vode procesi. Bez namjere da bilo koga branim, niti tvrdim kako u tim procesima nije bilo dovoljno argumenata u korist tužiteljstva, ipak se neke stvari čine nelogičnim. Mnoštvo je primjera takvog ponašanja pravosudnih institucija u BiH, a najbliži i najzanimljiviji je svakako u predmetima koji se vode protiv Dragana Čovića. Ovih dana predsjednik HDZ BiH dr. Dragan Čović je dobio desetu, jubilarnu optužnicu, iako u prethodnim procesima nije ništa dokazano, i to ponovo za zloupotrebu položaja kad je bio ministar financija u FBiH i time pogodovao tvrtci Lijanović, koja je stekla protuzakonitu imovinsku korist. Prije svega, jedno od osnovnih načela kaznenog procesnog prava kaže; ne dva puta o presuđenoj stvari, a u navedenoj optužnici protiv Čovića ponovno se poziva sud na vođenje istog postupka po presuđenoj stvari. Također, da li je normalno da Čović bude osuđen na pet godina zatvora(kasnije mu je po žalbi presuda ukinuta zbog nepravilnosti u postupku) zbog ovog kaznenog djela, a Lijanovići, koji su stekli protupravnu imovinsku korist budu u istom postupku oslobođeni. S druge strane imamo „aferu reket“ i direktora ASA-Group-e, Nihada Imamovića, koji javno poziva pravosudne institucije da podignu optužnicu protiv čelništva SDP-a, nudeći audio zapise reketiranja, no pravosuđe se ne obazire. Dakle, na sceni je sumrak pravosuđa u BiH, sudovi koji bi trebali biti profesionalni, nepristrani i objektivni, te kao takvi garancija u stvaranju zdravog društvenog okruženja koriste se za montirane političke procese i konačno obezglavljenje hrvatskog političkog rukovodstva u BiH. Zastrašivanjem optužnicama nastoji se zaustaviti politička borba za ostvarenje hrvatske jednakopravnosti u BiH.

6. Isticanje kako je temeljni problem BiH loša ekonomska situacija u državi i kako bi se tom problemu trebalo više posvetiti, a postrani ostaviti rasprave o nacionalnim pitanjima i odnosima među narodima u BiH jer je to samo po sebi kontraproduktivno i dodatno usložnjava, ionako loše i teško izgrađene poslijeratne odnose među narodima u BiH. Ukazivanje na lošu ekonomsku politiku države, te pozivanje na ostavljanje po strani složenu političku situaciju je sama po sebi neodrživa teza. Činjenica jest kako je ekonomska slika države loš „saveznik“ bilo kome u BiH, ali jednako tako sigurno je da su loše ekonomske prilike zapravo prva derivacija političkih kriza koje pogađaju jednu državu. Jednostavno nemoguće se baviti krupnim ekonomskim problemima u državi kojoj prijeti raspad ili disolucija, koja nema ustavne kapacitete za izgradnju jakih institucija koje bi trebale stvari čuvati pod kontrolom i poslužiti kao gravitacijska sila za privlačenje kapitala koji bi oživio domaću ekonomiju, država koja u svojoj političkoj zbilji ima još uvijek aktualno otvoreno nacionalno pitanje (Hrvati) čije rješavanje zahtjevaju elementarne političke potrebe za izgradnjom funkcionalne države, ne može pokazati ozbiljnost i uhvatiti se u koštac s ekonomskim problemima. Danas je teško naći primjer ili ako ga ima on predstavlja iznimku od pravila, da neuređena država ima propulzivno gospodarstvo i s druge strane da uređena država, čiji institucionalni aparati funkcioniraju ima negativnu gospodarsku klimu. Ako ga i ima, ona nije izazvana unutrašnjim političkim prilikama, nego je rezultat globalnih ekonomskih poremećaja ili loše zacrtanog kursa u gospodarskoj politici zemlje. Zato, naglašavam kako loši ekonomski pokazatelji u BiH - visoka stopa nezaposlenih, pad stranih investcija, loš kreditni rejting, visok proračunski deficit, visok vanjski dug, manjak poticaja domaćoj proizvodnji koji implicira deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni, stabilnost tečaja konvertibilne marke koja se kao takva ne može prilagoditi inflatornim kretanjima u globalnom gospodarstvu (što je posljedica ograničenog monetarnog suvereniteta u središnjoj financijskoj instituciji Centralne Banke BiH(Currency Board-Valutno Vijeće), jesu oni pokazatelji koji zapravo ističu potrebu da država mora izgraditi funkcionalan politički aparat da bi mogla odgovoriti gospodarskim izazovima koji je čekaju.

7. Loša vanjskopolitička orjentacija kao službena bošnjačka politika, pri kojoj ističu da je u interesu BiH suradnja s islamskim svijetom, napose Turskom, ali i drugi motivi kao što je međunarodno priznanje Kosova, oduševljen stav prema sandžačkim autonomaškim pretenzijama, a u novije vrijeme i podrška palestinskom zahtjevu za ostvarenje državnosti kojom potvrđuju svoju dvostruku i licemjernu politiku prema BiH i hrvatskom narodu u njoj. Takva politika još više produbljuje jaz među tvorbenim narodima u BiH i daje dovoljno razloga vjerovati da još uvijek postoji, davno osuječena, a još aktualna politika „ZELENE TRANSVERZALE“. Naime, ovaj pojam podrazumijeva povezivanje geografskih prostora na jugoistočnom dijelu europskog kontinenta koji bi obuhvaćao prostore na kojima žive muslimani. To je široki pojas koji se prostire, uz neke diskontinuitetne dijelove teritorija, a obuhvaćao bi Albaniju, Kosovo i Metohiju, dijelove Crne Gore i Makedonije gdje homogeno žive muslimanski narodi, Sandžak i naravno dio BiH tj. Federaciju BiH koju pokušavaju izgraditi kao muslimanski entitet, bez Hrvata. Zato kažem da je licemijeran stav jednog dijela Međunarodne Zajednice koji kaže kako neće dopustiti stvaranje trećeg entiteta, jer time bi stvorili muslimansku državu u srcu Europe koja bi bila izvor muslimanskih fundimentalista, a mi ih imamo već dvije - Kosovo i Albaniju. To je politika koja traje duže od pola stoljeća i danas egzaktno dobiva svoje obrise, no na tom putu im se ispriječila Republika Srpska u svom dijelu Istočne Hercegovine. Zanimljivo je pogledati zemljopisne karte i vidjeti kako je taj prostor zapravo jedinstven, ali ga prekidaju granice nacionalnih država. No, i granice država su danas relativan pojam na našim prostorima osobito nakon podrške međunarodnog priznanja Kosova pri čemu je doslovno jedan dio srpskog teritorija amputiran, pritom ne poštujući pravila međunarodnog prava o samostalnosti država i uz jaku agitaciju dijela Međunarodne Zajednice. Ostalim narodima u BiH ne smeta kada bošnjačke političke elite žele jače odnose sa islamskim državama, prioritetno na gospodarskom planu, ali njihovo ponašanje danas mnogima daje razloga misliti da to nisu samo bilateralni odnosi između dvije držve, nego puno više od toga. Znakovita je poruka predsjednika vlade Republike Turske Tayipa Erdogana pri proslavi izborne pobijede, „danas nije pobijedio samo Istambul, nego i Sarajevo“. Ohrabrujući stav, koji dolazi iz Sarajeva prema politici osamostaljivanja Sandžaka i njegovog predvodnika efendije Muamera Zukorlića i njegovim autonomaškim porukama kojima se podriva ustavni poredak i teritorijalni integritet Srbije ili davanje podrške formiranju Palestinske samouprave, dok na drugoj strani Hrvatima u BiH onemogućavaju vlastito političko i teritorijalno organiziranje, također ostavlja vrlo indikativan utisak. Sve to ne bi bilo čudno kada bi se u takvoj politici mogao naslutiti neki realan i politički opravdan cilj. Mišljenja sam, da ni podrška BiH međunarodnom priznanju Kosova, prema kojemu svi Srbi imaju otadžbinski odnos pa ih na osnovi te činjenice iritiraju nakane bošnjačke politike, koju žele ostvariti pod svaku cijenu, da ni licemjerna podrška Palestinskoj samoupravi, u kojoj Hrvati u BiH vide sličnosti sa svojim namjerama o formiranju entiteta u BiH, u svakom slučaju ne bi trebale biti na listi BiH vanjskopolitičkih prioriteta (a takvim je Bošnjaci vide), ako bi oni kao takvi dodatno usložnjavali situaciju i dovodili do odnosa konfrontacije između tri naroda u BiH. O ovakvim pitanjima tri nacionalne politike u BiH u međunarodnim relacijama trebaju imati jedinstveno izgrađen stav.

8. Manipulativni medijski prostor kojega Bošnjaci imaju, a eklatantan primjer je Federalna televizija, koja bi po svojoj namjeni trebala biti u službi puno većeg dijela BiH. Televizija koju je utemeljila „država“ danas je isključivo u interesu bošnjačke politike i dijela političkih elita koje su najvećim dijelom krivci zbog činjenice kako ni godinu dana nakon izbora nemamo dogovor o parlamentarnoj većini u Vijeću ministara. S ove televizije šalju se poruke kojima se hrvatske političke stranke, koje su osvojile 90% hrvatskog biračkog tijela etiketiraju kao rušitelji BiH, s porukama „njih treba uništiti ili ima većih problema od Milorada Dodika“. Gladna bošnjačka javnost hrani se informacijama kako „Hrvati i njihov laktaški vožd kuju teoriju zavjere po formuli dva protiv jednog s ciljem razbijanja BiH i kako su potrebne nove sinteze među Bošnjacima, jer mračne sile su ponovno krenule kao i strašne 1993. godine.“Na istoj televiziji nije se mogla čuti primjedba na rad nelegalne federalne vlasti, zapošljavanju polupismenih ili nepismenih ortaka, rođaka i prijatelja članova vlade u državne institucije ili njihova postavljenja na čela nadzornih odbora u javnim poduzećima. A tek spomenuti riječ o pokušaju iznude dva milijuna maraka za promjenu prostornog plana grada Sarajeva, (već spomenuta „AFERA REKET“)??? U sjeni posljednjih razgovora o formiranju Vijeća ministara, u proklamiranoj politici medijskog spina, bilo je potrebno ishoditi gašenje političkog magazina „60 minuta“, jer Bakir Hadžiomerović, kao glavni urednik je očito završio svoj dio posla, pa kao iskorištena roba može biti premješten i na manje važno mjesto u upravnim tijelima FTV-a. Tom gestom se politika SDP BiH nastoji približiti Miloradu Dodiku, a pritom medijsku ofenzivu usmjeriti prema hrvatskim političarima, s krajnje neprimjerenim sadržaj i vrlo degutantnim tezama, kako je sa „Srbima moguće ostvariti suradnju pa i dogovoriti se oko spornih pitanja, no sada su Hrvati problem“ . Iako se Hrvati niti jednog trenutka nisu bavili bošnjačim pozicijama u vlasti, nego su samo tražili ono što im po slovu ustava pripada. Također, smatram važnim dotaknuti i medijsku politiku koju ova kuća propagira kada je u pitanju informiranje javnosti prilikom obilježavanja tragičnih događaja iz prethodnog rata, ili ekshumacija neidentificiranih žrtava iz Srebrenica, Žepa, Zvornika i drugih stratišta, informiranje javnosti prilikom prijenosa s glavnih ročišta Haškog Tribunala... Uz sav pijetet prema žrtvama rata, smatram kako je ipak previše medijskog prostora popunjeno ovim nemilim i tragičnim događajima iz rata koji nemaju gotovo nikakav pozitivan ishod osim punjenja javnosti negativnom energijom, širenja mržnje, dodatnog usložnjavanja problema i širenja nepovjerenja. Kada se već to čini, onda bi u svemu tome bilo potrebno uložiti dovoljno energije kako se istina ne bi zaboravila i kako bi se osudio zločin, ali pri tom imati jednaku mjeru i isti tretman prema svim stradalnicima rata, bez obzira koju nacionalnu pripadnost imali, a ne da imamo situaciju kada Hrvati obilježavaju obljetnicu stradanja, takvome se događaju posveti prostora kao nekom usputnom događaju i još pritom inscenirati politički eksces, pa onda to pustiti u javni prostor (Budimir u Doljanima), kao da je to motiv i događaj koji je potrebno medijski popratiti. Zbog toga ne čudi što Federalna televizija danas vodi postupak protiv 100 000 neplatiša RTV-pristojbe hrvatske nacionalnosti. Svakako, veći je problem taj što Hrvati žive u medijskom mraku, što nemaju pravi izvor informiranja, što ova medijska kuća pruža iskrivljenu sliku realnosti u BiH, što Hrvati nemaju priliku za kulturnom i političkom emancipacijom u BiH, što strana diplomatska i konzularna predstavništva u BiH nasjedaju na laži i objede ove TV-kuće, nego taj što se na ovom TV kanalu baštini bošnjačka politika jer Hrvati, sasvim sigurno, nisu i neće nasjesti na ovaj medijski spin.

9. Izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima usporedio bi sa izborom predsjednika RH dr. Ive Josipovića. Naime, to su dva političara, svaki sa svoje strane granice, koji međusobno u političkom životu imaju sve zajedničko, a zapravo ništa isto. Obojica pripadaju lijevoj političkoj provinijenciji, obojica su predsjednici u svojim državama, istina Josipović u inokosnom, a Komšić u kolektivnom tijelu, ali to ne umanjuje značaj s obzirom na funkciju (Predsjedništvo BiH ima i veće ovlasti nego predsjednik RH) i obojica predsjednika nisu dobila povjerenje Hrvata u BiH, na odvojenim izbornim ciklusima (Milan Bandić je dobio 98.000 glasova,a Ivo Josipović oko 6.000). Ali, ono što Komšić sasvim sigurno nema u odnosu na Josipovića jest državničko ponašanje, profesionalni, kulturni i akademski diskurs, pa je zbog toga većinu Hrvata sramota reći tko ih „predstavlja“, ako i priznaju instituciju Predsjedništva BiH. U pogledu lijeve političke provinijencije tj. istog ideološkog predznaka, za razliku od socijaldemokratske ideje u BiH, koja je de facto zelenilo kamuflirano crvenom bojom, u susjednoj državi ideja socijaldemokracije doista ima svoj prepoznatljivi štih, pa slobodno mogu tvrditi da SDP u BiH ima što pozitivno naučiti od sestrinske stranke u RH. No, da bi ideja socijaldemokracije mogla naći prostora za svoje profiliranje, moraju postojati bitni preduvijeti koji se u BiH ne mogu još uvijek naslutiti, a to je potreba definiranja minimuma zajedničkih interesa, koji su u svojoj osnovi elementarna potreba svim konstitutivnim narodima, pa onda i svim ostalim građanima, koji bi takvu ideju mogli prepoznati kao program s kojim se identificiraju. Tu bi trebala biti bazična ideja socijaldemokracije u BiH oslobođena favoriziranja bilo koje etničke ili konfesionalne skupine u BiH. Zbog toga smatram kako trenutno u BiH ne postoji kvalitetan prostor za ostvarenje takve političke opcije, pa mogu slobodno zaključiti da u BiH ne postoji stranka koja baštini socijaldemokratske ideje. Ovakva politika SDP u BiH, pod plaštem borbe za ideje socijaldemokracije, zapravo je drugo lice politike SDA o „građanskoj BiH“, a zajedničko im je kako u ostvarenju istog projekta i u svojoj izbornoj supstanci imaju bilo isključive, bilo većinske bošnjačke glasove. Da bi SDP po svom programu bio prihvatljiv i doista predstavljao stranku europskih referenci kako uporno zagovara, sukladno izbornom zakonu trebao je ponuditi kandidate za sva tri mjesta u državnom predsjedništvu, pa ako bi se desilo da kandidat dobije dovoljan broj glasova za ulazak u Predsjedništvo, ne bi se imalo niti moralno ni ljudsko pravo kritizirati izbor. Zbog toga se može reći da SDP nije stranka moderne lijeve provinijencije, ali sasvim sigurno jeste najjača bošnjačka stranka u ovom trenutku u BiH. Kako spomenuh ranije - Hrvati nisu svoj glas na izborima za predsjednika RH dali Ivi Josipoviću, ali to nije spriječilo Josipovića da već u nekoliko navrata posjeti Hrvate u BiH, ponudi im ruku suradnje i svaki put među Hrvate u BiH dođe kao drag gost. Njegov prvi dolazak među Hrvate u BiH bila je njegova inicijativa i time je pokazao odlike pravog državnika, koji se u svakom trenutku za interese vlastitog naroda uspijeva izdići iznad osobne sujete i političkih taština koji su prepoznatljiva odrednica naših političkih elita. Posjeti nisu bili kurtoazni, nego su bili i promocija i jasnih političkih poruka hrvatske politike prema BiH. I Pantovčak i Banski Dvori imaju vrlo jasnu i jedinstvenu poziciju koju ćemo zajednički graditi - zajednička Deklaracija prema BiH, bila je jasna poruka Ive Josipovića. Takvog državnika očekuju Hrvati u BiH, a bojim se da se s takvim kvalitetama Željko Komšić ne može pohvaliti. Lutka na koncu Zlatka Lagumdžije, osakaćenog čaršijskog pogleda, koji sudjeluje i daje svoj doprinos u potpunom razvlašćivanju i dekonstituiranju pozicije hrvatskog naroda, kojemu makar po plaći koju zarađuje u Predsjedništvu (nominalno) pripada. Pitam koje je to dobro napravio Hrvatima u BiH, pa ni kao načelnik općine Novo Sarajevo u kojoj Hrvati 26 godina čekaju dozvolu za gradnju crkve nije mogao (htio) uticati kako bi se ubrzala procedura oko dobivanja dozvole. Bez obzira koji su njegovi osobni religijski afiniteti. Dok na drugoj strani Ivo Josipović kao deklarirani agnostik ljudski i dostojanstveno poziva Svetog Oca da pohodi Hrvatsku jer kako kaže, poštiva činjenicu da je 90% hrvatskog naroda katoličke vjeroispovijedi. No, očekivati od Komšića nešto državničko uistinu bi bilo previše.

Navodeći sve ove činjenice i u interesu BiH, na kraju želim vjerovati kako će europska budućnost BiH otkloniti ove nepravde, jer jedna moderna zemlja europskih referenci ne može graditi sunovrat demokracije i to pravdati nužnim demokratskim reformama. S takvom BiH Hrvati se nikada neće solidarizirati i uložiti će sve raspoložive resurse da ovakva BiH ne postoji. To ne znači negiranje BiH, nego iskaz potrebe da ona bude drugačija. Zbog toga ću se još jednom vratiti autoru „zamke škorpionova ujeda“ i njegovim riječima :“krajnje je vrijeme za potražnju pomoći od onih koji su ložili vatru oko nas, od RH, Međunarodne zajednice i domaćih političara. Donošenje novog ustava prigoda je za Hrvate u BiH da ne legitiman način izađu iz vatrenog kruga i osujete nastojanja protivnika da Hrvati trajno ostanu u njemu, slabeći i nestajući iz BiH. Hrvatima trebaju dostojanstvena prijateljstva umjesto lažnih, kakvih je do sada bilo poprilično i iza kojih su se skrivali i realizirali interesi drugih, a na štetu Hrvata. RH treba pomoći Hrvatima da izađu iz vatrenog kruga neravnopravnosti spram Srba i Bošnjaka. Kazano je, prijateljstvu ne treba ni robova ni gospodara. Prijateljstvo voli ravnopravnost. Savjeti su najgora moneta (novac za potkusurivanje, narod ili svaki onaj koji služi kao rezerva u računima moćnijih), kojom se mogu platiti prijatelji, a jedina se dobra moneta sastoji u pomaganju. S prijateljima ni jedna cesta nije dugačka ako vodi prema cilju.“

Vitez.Info


Nema komentara

Anketa

Ustavi