Papa i Hrvati Bosne i Hercegovine

Dok se svjetska javnost ovih dana zabavlja gledajući SP 2010 i Wimbledon, bosanskohercegovačka javnost je zaokupirana teniskim duelom na relaciji Sarajevo - Banja Luka, gdje se dva centra dvoentitetske podjele natječu u doziranom iskazivanju lažne multietničnosti, oličene u kipu Pape Ivana Pavla II. Javnost u oba grada se digla na zadnje noge, kroz skupove građana u Sarajevu, do obračuna na političkoj sceni u Republici Srpskoj, gdje su se mnogi našli prozvani i pozvani komentirati lik i djelo preminulog Pape. Svi osim bosanskohercegovačkih Hrvata, katolika, čiji se vjerski, kulturni i politički predstavnici natječu u skupljanju mrvica sa sarajevskih i laktaških stolova.

Vrijeme je za trezvenu i sveobuhvatnu kritičku odredbu Hrvata-katolika Bosne i Hercegovine prema djelovanju rimokatoličke crkve u BiH kroz povijest, rat devedesetih i poratno doba. Je li prerogativ katoličke crkve u BiH podrška borbi za ravnopravnost hrvatskog naroda kao političkog čimbenika ili je crkva zadovoljna statusom katolika kao vjersko-folklorne skupine, uz čaršijska i svetosavska (ovisno o lokaciji) jamstva toleriranja ispovjedanja vjere preplašenog i obespravljenog katoličkog stada, na tragu srednjovjekovne ahdname?

Katolička crkva je kroz burna stoljeća bila stub opstojnosti katolika na ovim prostorima, stvarni vlasnik BiH (ako oporuka posljednje bosanske kraljice Katarine ima više od simboličke vrijednosti), baštinici katoličke tradicije srednjovjekovne Bosne (koja je nestala pod sabljama agresora iz Male Azije i domaćih kvislinga), duhovni i moralni korektiv društva, najveća humanitarna organizacija i organizator školstva na prostorima gdje su malobrojni preostali Hrvati uskraćeni za svoj školski program.

Ista ta katolička crkva je multinacionalna organizacija, sa "višim" ciljevima, vjerskog dijaloga i suradnje sa ostalim religijama u borbi protiv ateizma, hedonizma i individualizma koji nezaustavljivo osvaja zapad. Papa Ivan Pavao II, uz svoju ulogu kao pastir svjetskih katolika je također bio humanist, filozof, teolog i "moralna gromada" 20-og stoljeća. Uz brojne isprike i mea culpe, vezane uz pogrešne povijesne procjene i postupke (neke stvarne a neke prenapuhane izvan svake dimenzije) struktura katoličke crkve, Papa je doista "okretao drugi obraz", nadajući se omekšavanju stavova "onih drugih". U tom svjetlu treba promatrati i politički angažman Vatikana tijekom rata u BiH, bezrezervnu podršku državi BiH i bezuvjetno darivanje multietničkog plašta panislamistima i zatiračima svega što je hrvatsko i katoličko na prostorima srednje Bosne i sjeverne Hercegovine tijekom 1993. Kao što je navedeno i objašnjeno u brilijantnom eseju u knjizi Ivana Aralice, "Što sam rekao o Bosni".

Najteža i najdramatičnija bila mi je izjava don Ante Jelića: “Najveća je nesreća za nas bila kad su mudžahedini klali po Travniku, a Alija Izetbegović se uvečer na televizijskom ekranu smješkao uz Papu.” Ako svećenik, iskazujući svoju nesreću, iskazuje i nesreću svoje pastve, onda se mora priznati da im je dan stradanja u Travniku bio dvostruko paklen. Dva su razloga dvostrukoj nesreći. Prvi, crkveni prelati, u silnoj želji da sačuvaju crkvu i pastvu na bosanskim prostorima, ponekad odveć olako primjenjuju miroljubive metode, jedine koje imaju, i time pokazuju da dovoljno ne poznaju ono što se u Bosni zbiva. Tako prave više štete nego koristi, a svojoj pastvi nanose više boli nego utjehe. Ja znam da crkvi ne preostaje ništa drugo nego propovijedanje ljubavi i suživota, ali, kad se ta dva evanđeoska imperativa prenose iz vjere u politiku, moraju se upotrebljavati samo onda kad od toga ima koristi, i samo onda ako se svojim vjernicima ne nanosi bol. To se ne odnosi samo na Svetog Oca, to se na njega najmanje odnosi. I drugi razlog, poklanja li se ljubav suprotnoj strani, ta strana tu ljubav mora zaslužiti. Je li je bio zaslužan Izetbegović u slučaju sto ga navodi otac Jelić? Alija bi za to, da su ga upitali, imao ispriku: on ne progoni katoličku crkvu i vjernike, on progoni secesioniste i ustaše. Ma nemoj! Hrvatima je dosta progona pod atribucijom ustaša i secesionista!

 

Ratna politika je doživjela kontinuitet u poratno doba, kroz posjete Pape Banja Luci i Sarajevu, kada je u širokom luku zaobiđena Hercegovina, srednja Bosna i Posavina. Je li posjeta imala plemenitu pobudu, poruku preostaloj preplašenoj katoličkoj raji (čiji se udjel u stanovništvu tih gradova mjerio u promilima) da ostanu i opstanu, ili možda da se ohrabri izbjegle i protjerane na povratak? Je li se radilo o poruci da je cjelovita BiH stara katolička zemlja, i da se Vatikan ne odriče utjecaja u BiH? Možda je sama motivacija iza posjete nevažna, pogotovo sa pozamašnom vremenskom distancom. Ono što jeste važno je da su i Sarajevo i Banja Luka opet ni krivi ni dužni dobili smokvin list lažne multietničnosti, a da pozicija protjeranih 29.000 banjalučkih Hrvata ili 15.000 preostalih sarajevskih Hrvata uopće nije bila poboljšana.

 

Zaključak koji se nameće sam od sebe je da je Papa kroz svoj politički angažman osobito zadužio službeno Sarajevo, a nešto manje i prijestolnicu srpske republike u BiH, pa je spomenik opravdan, ne toliko zbog sarajevskih i banjalučkih katolika, nego zbog zahvalnosti političkih elita ta dva grada. Sarajevo je fascinantan slučaj, rastrgnut između negodovanja mahalskog bašibozuka i podrške političkih Bosanaca. Ovi prvi ne razaznaju ćafire, njima je kroz instrukcije političkog Islama u podsvijest urezano povijesno sjećanje na Papu kao vrhovnog križara. Ovi drugi su tragičari (mnogi divni i tolerantni ljudi) koji svim silama žele vratiti sjaj multietničkog prijeratnog Sarajeva, kojeg su prvo u nepovrat raznijele granate sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, a onda i politički projekt SDA i IZ BiH u oblikovanje Sarajeva u stožernu prijestolnicu svih balkanskih muslimana, transformacija obilato potpomognuta petrodolarima. Proces je podrobnije rasčlanjen u analizi: "Balkanski Jeruzalem koji to više nije".

 

Banja Luka je posebna priča, grad iz kojeg je mimo svih ratnih djelovanja od srpske vojske i "komšija" istjerano 29.000 Hrvata-katolika, valjda u duhu kršćanskog ekumenizma, u koji je Papa uložio nemjerljive količine političkog i duhovnog kapitala. Papa je tako posmrtno postao pijunom u političkom nadmetanju na relaciji Sarajevo - Banja Luka, FTV - grmalj iz Laktaša.

 

Na kraju se mora reći, bilo bi dobro kada bi Papa dobio svoj kip na obje lokacije, ne zbog političkih elita ta dva grada, nego zbog Hrvata Sarajlija i Banjalučana, iz čijih je reakcija jasno da bi im izgradnja priuštila osobito zadovoljstvo i obilježila doprinos i povijesni katolički udio u tim gradovima.

 

A pri ocjeni uspješnosti političkog angažmana katoličke crkve, avangardi, popuštanju i okretanju drugog obraza je najbolje proučiti tužnu sudbinu palestinskih, asirijskih i libanonskih kršćana. Dakle, crkvi povjeriti isključivo vjerske, duhovne i humanitarne uloge u društvu uz obavezan otklon od političkog djelovanja. Kao što onomad farizejcima i herodovcima poruči Isus: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!“.

Anketa