Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9569
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Matična država kod Bošnjaka

Matična država kod Bošnjaka

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 30.09.2011. 11:37

Matična država kod Bošnjaka

I dalje vjerujem u BiH kao državu koja bi se brinula o Bošnjacima, Srbima i Hrvatima kao svojim narodima, a ne u njeno pretvaranje u moju „matičnu državu“.

Pitanje nacije više nije moguće svoditi na pitanje etničke ili vjerske pripadnosti. Kako se Srbija i Hrvatska budu približavale Europskoj uniji, one će morati da se udaljavaju od koncepta „matične nacije“ i „matične države“ ka inkluzivnijim konceptima nacija, koji će uključivati sve one koji imaju državljanstvo neke države, a ne samo one koji imaju isto etničko porijeklo ili se mole na ovaj ili onaj način

Piše: Esad Hećimović, Oslobođenje

Kada sam u augustu na Lastavici kod Zenice slušao sandžačkog muftiju Muamera Zukorlića kako govori o BiH kao matičnoj državi Bošnjaka, mislio sam da će mu neko u Rijasetu objasniti da to nije ustavna definicija ove države. Juče sam shvatio da ni u Rijasetu ne znaju ustavnu definiciju države u kojoj djeluje ova vjerska zajednica. Služba za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u BiH je u svom saopštenju postavila pitanje „zar BiH nije matična zemlja Bošnjaka koja bi se po Ustavu morala brinuti o manjinskim pravima Bošnjaka u svim državama u regionu i u svijetu“.

Prvo sam pomislio da su možda pisci saopštenja svjesno postavili razliku između pojmova zemlje i države, ali je bilo očito da pod terminom zemlja podrazumijevaju pravno-političku organizaciju. Stoga sam otvorio Ustav BiH objavljen na web stranici Ustavnog suda BiH i ponovo pročitao njegov prijevod na bosanski jezik. U uvodnim preambulama Ustava piše da „podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Genevi 8. 9. 1995. i u New Yorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine“ kao „demokratske države koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora“ i „sastoji se od dva entiteta“.
Nema ni riječi o tome da je BiH, kako tvrde Zukorlić i Rijasetova služba, matična država Bošnjaka, koja brine „o manjinskim pravima Bošnjaka u svim državama u regionu i u svijetu“.

Nastavio sam da čitam kako u Rijasetu Islamske zajednice vide ustavno određenje BiH i još sam u šoku. „Svi narodi na Balkanu imaju matičnu zemlju, tj. državu koja se po svom Ustavu obavezala, na temelju međunarodnog prava, da bdije nad pravima manjinske zajednice svog naroda u susjednoj ili nekoj drugoj državi, samo su Bošnjaci ostavljeni sami sebi“, kaže se u saopštenju Rijasetove službe. Kao dokaz te bošnjačke obespravljenosti u odnosu na druge na Balkanu se navode primjeri „Hrvata u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu te Srba u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Albaniji“ o kojima se brinu Hrvatska i Srbija. Ovo Rijasetovo tumačenje, prije svega, reinterpretira status Srba i Hrvata u BiH i definira ih kao „nacionalne manjine“ drugih država, što je nedopustivo i opasno.

Ali, da sam Bošnjak izvan BiH, istovremeno bih tražio od Allaha da se niko o meni ne brine kao Hrvatska i Srbija o „manjinama“ izvan svojih državnih granica. Srbi su u Hrvatskoj, dok Beograd nije počeo da se brine o njima, bili imenovani u Ustavu RH kao narod a Hrvatska je ustavno bila definisana i kao „država srpskog naroda u Hrvatskoj“. „Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive“, pisalo je u članu 1. Ustava RH iz 1974. godine. Prvo su Srbi izbačeni iz Ustava, a potom mnogi od njih i iz zemlje, koja više nije bila njihova država. Sudjelovao sam u jednom istraživanju kako se to dogodilo, ali je većina ljudi s kojima sam pokušavao da razgovaram izbjegavala čak i kontakt, a kamoli razgovor.

Slično je pitanje o tome kako je Zagreb brinuo o pravima hrvatskog naroda u BiH. Hrvati su ravnopravan narod u BiH, ali danas nema entiteta u kome bi Hrvati bili većina stanovništva iz samo jednog razloga. Njihovi politički prvaci su 1994. pod pritiskom i na zahtjev Zagreba odlučili da raspuste samoproglašenu Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu. Od tada se HR HB kriminalizira, a svaki zahtjev za obnovom trećeg entiteta delegitimizira. Danas je u BiH svega polovina Hrvata u odnosu na period kada Hrvatska nije bila njihova „matična država“. Kada samog sebe pitam gdje su i kako otišli Hrvati, uvijek se sjetim očeve ratne priče iz Gradačca.

U mom Gradačcu su prije rata bila tri susjedna sela: Mionica, sa većinskim muslimanskim stanovništvom; Pelagićevo, sa većinskim srpskim stanovništvom i Tramošnica, sa većinom Hrvata. Svako je znao ko je i šta je, otkuda su došli kad su njihovi protjerani u nekom od prethodnih ratova i u kakvom su odnosu sa onima drugima. Jedan odnos sa drugima vladao je na selu, a drugi u gradovima koji su se ubrzano razvijali industrijalizacijom. Kada su se ratom dijelili Srbi i Bošnjaci u mom Gradačcu, onda je očeva Mionica ostala gdje i jeste, Srbi su u Pelagićevu formirali vlastitu opštinu a Hrvati su napustili Tramošnicu i otišli nakon pada Bosanske posavine u ljeto 1992. godine. Donja Tramošnica, u kojoj je živjelo 97 posto Hrvata, podijeljena je entitetskom linijom između Pelagićeva i Gradačca. Sticajem okolnosti, vrlo rano sam saznao za „historijski sporazum“ Bošnjaka i Srba u Gradačcu o prihvatanju dostignutih linija razgraničenja između Srba i Bošnjaka u jednom političkom sporazumu njihovih predstavnika na tom području. Želio sam da pišem o tome, ali mi je rečeno da o tome ne treba da se zna u javnosti iz političkih razloga. I Bosna i Hercegovina, u kojima sam ja odrastao, bile su pune takvih tromeđa. Ne želim da Hrvati BiH dožive sudbinu Donje Tramošnice u srpsko-bošnjačkoj podjeli BiH.

Pratio sam i kako su Srbi iz BiH plaćali cijenu srpskog nacionalnog izdvajanja unutar BiH. Najtužnije mi je bilo pratiti višestruka stradanja srpskih obitelj koje su, naprimjer, prvo zločinom protjerane iz sela kao što je Želeća, a potom i iz Vozuće. Kada sam 1992. tražio od svog komandanta, kao pres-oficir Armije BiH, da pišem o stradanju Srba, rečeno mi je da bi takvo pisanje ugrozilo odnose Armije BiH i HVO-a. Pola godine kasnije, hrvatsko-bošnjački odnosi na tom području su se kretali iz zločina u zločin. Prešućivanje samo vodi u veće probleme od onih o kojima pristajemo da ne govorimo.

Prvo, i dalje vjerujem u BiH kao državu koja bi se brinula o Bošnjacima, Srbima i Hrvatima kao svojim narodima, a ne u njeno pretvaranje u moju „matičnu državu“. Drugo, pitanje nacije više nije moguće svoditi na pitanje etničke ili vjerske pripadnosti. Kako se Srbija i Hrvatska budu približavale Evropskoj uniji, one će morati da se udaljavaju od koncepta „matične nacije“ i „matične države“ ka inkluzivnijim konceptima nacija, koje će uključivati sve one koji imaju državljanstvo neke države, a ne samo one koji imaju isto etničko porijeklo ili se mole na ovaj ili onaj način.

Zbog toga vjerujem da reis Cerić griješi kada kaže da su „Srbi i Hrvati otišli u svoj nacionalizam“, dok „bošnjački intelektualci nisu nigdje“ jer nemaju hrabrosti da izađu sa bošnjačkim nacionalizmom“. Saopštenje Rijasetove službe potvrđuje da tamo i dalje vjeruju kako je upravo ulemi preostalo da preuzme zastavu nacionalizma. To nije samo udaljavanje od izvorne misije Islamske zajednice, nego i opasno poigravanje sa sudbinom i nacije i države.

| Oslobođenje |