Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9574
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Šokantna ispovijest bivšeg svećenika Hrvoja Gaše

Šokantna ispovijest bivšeg svećenika Hrvoja Gaše

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.10.2011. 10:56

Šokantna ispovijest bivšeg svećenika Hrvoja Gaše

Sjećanja – Bivši svećenik koji je šezdesetih godina zajedno s đakovačkim biskupom Ćirilom Kosom osuđen na šest godina robije u zeničkom zatvoru

Odvajali su Hrvate od ostalih. Dobivali smo najteže poslove

■ Bili smo podvrgnuti stalnom političkom pritisku, mučenjima...
■ Najviše su bili kažnjavani politički zatvorenici. Kaznene mjere bile su slanje na rad u polirnicu i cinčaonicu, gdje su uvjeti za rad bili nesnošljivi. Obično su tamo završavali svi oni koji nisu željeli „revidirati svoj stav“
■ U sobi br. 13 je boravila većina svećenika koji su služili kaznu u Zenici. Neko vrijeme njihov broj iznosio je 120, a među njima je bilo 15 pravoslavnih svećenika i više islamskih vjerskih službenika

Piše: Zlatko Tulić, VLM

Kineska poslovica „Izdržati znači pobijediti“ geslo je kojim Hrvoje Gašo opisuje dane provedene u zeničkom zatvoru. Hrvoje Gašo, bivši svećenik koji je šezdesetih godina zajedno s đakovačkim biskupom msr. Ćirilom Kosom i ostalima đakovačke Bogoslovije u takozvanom „Osječko-đakovačkom procesu“ osuđen na šest godina robije. Kaznu je izdržavao u KPD-ima Stara Gradiška i Zenica. Nakon izlaska iz zatvora obavljao je različite službe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji sve do odlaska u inozemstvo 1966. godine. Na osobnu molbu napušta poziv svećenika 1971. godine zasniva obitelj. Danas je otac četvero djece. Gašo iznosi sjećanja i dane provedene u KPD
Zenica, opisujući do detalj sklop zeničkog kazamata s posebnim osvrtom na zloglasnu sobu broj 13, u kojoj je boravio velik broj osuđenih svećenika.

Užas zeničkog kazamata

Povijest grada Zenice obilježena je gradnjom zloglasne „Centralne kaznionice“, koja je kasnije nazvana KPD Zenica. KPD Zenica u svojoj 120-godišnjoj povijesti mijenjao naziv, metode života i rada osuđenika ali su njegove zidine i bodljikava žica, njegov izgled ostajali uvijek isti, simbol izolacije i torture nije se ni danas izmijenio. Unutar tih tamnih zidina skrivene su sve crne strane režima koji su gospodarili Bosnom i Hercegovinom, od dana izgradnje, kada je Edmond Stix udario temelje kaznionici, a njezin upravnik bio Emil Taufer, pa sve do danas.
- U vrijeme kada sam izdržavao kaznu, kao politički zatvorenik, bili smo pod stalnom kontrolom službenika tadašnje Udbe, koji nije bio pod izravnom zapovjedi upravnika zatvora, nego Udbinu šefu u Sarajevu. Ta osoba je imala neograničene ovlasti, a tako se i u praksi ponašala. On je određivao kazne i posebni režim pojedinim političkim osuđenicima. Najviše su bili kažnjavani politički zatvorenici. Kaznene mjere bile su slanje na rad u polirnicu i cinčaonicu, gdje su uvjeti za rad bili nesnošljivi. Obično su tamo završavali svi oni koji nisu željeli 'revidirati svoj stav'. I sam sam nekoliko puta završio u tim radionicama, u kojima smo mogli udisati samo bakarnu prašinu. Zbog takvih uvjeta često su mnogi padali u nesvijest zbog bolova u plućima i iznemoglosti. Tu se radilo na normu, a onaj tko nije izvršio normu, bivao je odvođen u jednu malu prostoriju na batinanje. Ono što mi se posebno urezalo u sjećanju, to je odvajanje Hrvata od ostalih zatvorenika. Isto tako, Hrvati su, u pravilu dobivali najteže poslove i najlošiji smještaj u zatvoru, ako se to tako uopće može nazvati smještajem. Udbaši su osobito uživali kažnjavajući političke zatvorenike u zimu kada su ih slali po nekoliko tjedana u samice bez prozora i samo u donjem rublju - prisjeća se Hrvoje Gašo.

Ambulanta kao štala

Naime, Gašo je brižljivo vodio evidenciju svećenika koji su robijali u Zenici, s njihovim matičnim brojevima. Broj političkih osuđenika u KPD-u Zenica, među kojima je bio i značajan broj svećenika, vremenski se mijenjao, zavisno od političkog stanja u Titovoj Jugoslaviji.
Znalo ih je biti oko četiri tisuće, a taj broj bio je premašen 1949. godine kada je u Zenici kaznu služilo pet tisuća političkih osuđenika. Među njima bilo je dosta visokoobrazovanih ljudi. U vrijeme mog boravka u KPD-u Zenica, u sklopu zatvorskog kompleksa bilo je pet paviljona, ambulanta s bolnicom, koja je u to vrijeme sličila više konjušnici nego ambulanti. Uz zgrade gdje su boravili osuđenici nalazila se livnica, kovačnica i stolarska radionica. No, ono što mi je ostalo u pamćenju jesu brojevi soba gdje su boravili politički zatvorenici, među kojima i ja. Naime, svi politički osuđenici boravili su u sobama 26 i 28 na prvom katu glavne zgrade, te u sobama 11 i 13 na drugom katu. Bili smo podvrgnuti stalnom političkom pritisku, iscrpljivanju, duševnim cijeđenjima i različitim mučenjima. Osobito se to odnosilo na vjerske pripadnike, mnoge katoličke svećenike koji su se tu zatekli, a koje se smatralo „narodnim neprijateljima“. No, nikako se ne može zaobići bez posebno isticanja soba br. 13, jer je u njoj boravila većina svećenika koji su služili kaznu u Zenici. Neko vrijeme njihov broj je iznosio 120, a među njima je bilo 15 pravoslavnih svećenika i više islamskih vjerskih službenika.
S vremenom soba br. 13 dobila je naziv „popovsko-hodžinska“ soba. Ta trinaestica bila je neka vrsta izolacije od ostalih osuđenika. Kroz tu prostoriju prošli su neki biskupi, dijecezanski svećenici, kao i redovnici franjevci, koji su tu robijali. U toj zloglasnoj sobi broj 13 robijali su: biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkaljski dr. Petar Čule (M.B. 819/B), dr. Čedomil Čekada (M.B. 818/b), Milivoj Čekada, don Mitar Papac, Mijo Čulić, fra Ljubo Hrgić, fra Tvrtko Ban, fra Valerije Voloder, fra Anto Kozina, fra Luka Komljenović, fra Božo Ravlić, fra Želimir Zadro, fra Bonifacije Rupčić, fra Bosiljko Vukojević, dr. fra Mladen Barbarić, fra Ferdo Vlašić i mnogi drugi. Ono što mene osobno tišti jest činjenica prema kojoj politički uznici iz vremena komunizma i uznici ove kaznionice jedino u Bosni i Hercegovini nisu dobili svoje pravno mjesto u društvu, završava svoju priču Hrvoje Gašo.

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Hrvoje Gašo je rođen u Travniku. Pritvoren je 6. listopada 1959. u Travniku i doveden u Okružni zatvor u Osijek. U to vrijeme bio je duhovni pomoćnik u Travniku.

Autor je vrlo zapažene knjige Mladi Hrvati (Travnik - Đakovo - Munchen, 2009.). Knjiga je doprinos rasvjetljavanju života i djela Tomislava Vidovića i organizacije Mladih Hrvata. Tomislav Vidović bio je mladi hrvatski intelektualac, koji se nije mirio s komunističkom propagandom, lažima i krivom ideologijom. Okupio je mlade istomišljenike u organizaciju Mladih Hrvata. Njihov osnovni cilj bio je proučavanje hrvatske povijesti, jezika, intelektualno uzdizanje, umna izobrazba na temelju nauka Oca Domovine Ante Starčevića i Stjepana Radića.