Oslobađajuća presuda Šešelju je još jedan u nizu dokaza kako ideolozi uspijevaju u miru u onome što nisu uspjeli ratom i zločinima. Krivotvorenje povijesti i fabriciranje neke istine koja nema veze sa realnošću.
Podaci su, nedvojbeno, potresni, pa su se glede njih morali složiti i aktualni, oštri polemičari na ovom portalu. Osobno mi je, međutim, od ovdje već iznesenog brojnog stanja, zanimljivija sljedeć a „igra brojki“: u Republici Srpskoj, po crkvenim podacima, živi 9355, a u Sarajevu 12370 katolika. Jasno, katastrofalno je i jedno i drugo, pa, ipak, s Neretve nema glasa o tomu što je s eresovkim Hrvatima, onim, primjerice, banjolučkim, ili posavskim... Za koje je još Andrić pisao kako su sol hrvatstva.
No, jedino, uistinu, što bismo zajednički trebali iz ovoga javnoga iznošenja mišljenja – kojega ovim tekstom zaključujem – izvući jest: uvidjeti nužnost žurne, ali mudre izgradnje strategije za opstanak hrvatskog naroda u domovini te na tom polju zaboraviti sva dosadašnja trvenja i s priče prijeći na djela!
Ako budemo čekali međusobni konsenzus, onda bolje odmah odustati. Vama je jasno da o položaju Hrvata Sarajeva nikad neće biti konsenzusa između samih Hrvata. Očekujete li zaista da će Ivo i Željko Komšić reći nešto o pravima Hrvata? Ili da primijenimo Dubravkov poučak pa se svi kolektivno odreknemo nacionalnog identiteta? Ili da poslušamo fra Ivu Markovića pa ustvrdimo da Hrvati niti postoje, niti su postojali u BIH? Vi biste s takvim ljudima tražili usuglašen stav?
Hrvati u Sarajevu nisu krivi za bošnjački unitaristički imperijalizam i pogrešne politike u hrvatskom korpusu. Oni su, zajedno sa svojim susjedima, početkom rata ustali u obranu grada ponosno noseći hrvatsku šahovnicu te ih je 102 u postrojbama HVO-a dalo svoj život za grad. Žalosna je činjenica da im se Sarajlije nisu odužili dostojnim spomenikom, ali to je tema koja najprije zahtijeva "pogledati u svoje dvorište" i razjasniti neke stvari među Hrvatima u Sarajevu.
Ustvari, postavljanje hrvatskog grba iznad Mostara apsolutno je opravdan čin. Radi se o dobrodošloj reakciji na negiranje prava na isticanje nacionalnih obilježja. Sva opravdanost postavljanja hrvatskog grba jasna je nakon čitanja komentara na vijest na portalima i društvenim mrežama. Nakon onolikog govora mržnje, jasno je da velik dio građana BiH ne samo da smatra da Hrvati nemaju pravo isticati svoje znakovlje, nego da Hrvati nemaju pravo ni živjeti u BiH. Neki čak smatraju da Hrvati nemaju pravo živjeti uopće.
Popis se pretvorio u političko „zapišavanje“ svoga, a sadašnje stanje etnički ratom očišćenih teritorija bi se željelo zacementirati za potrebe nekih budućih razračunavanja, i ostvarenja u miru neispunjenih ciljeva u ratu.
Mostar je opet žrtva šireg neriješenog stanja u državi. Ono što uvijek vrijedi istaknuti je da Mostar nije negativni "grad slučaj", nego je pravi fenomen to koliko se ljudi u Mostaru svih ovih godina u osnovi ponašaju normalno, uzevši u obzir nenormalnu situaciju zadnjih četvrt stoljeća, što je kulminiralo činjenicom da u gradu više nema ni lokalnih izbora ni prave vlasti.
Nitko ne traži poseban status za Hrvate Sarajeva. U kontekstu pregovora oko uređenja Mostara, odlična je prilika pokušati spasiti što se može spasiti od hrvatskog korpusa u Sarajevu. Ne bi koštalo mnogo, ne bi ugrozilo nikog. Neka Bošnjaci ponude sarajevskim Hrvatima 30 posto onoga što traže sami u Mostaru. To bi bar donekle spasilo obraz glavnog grada, i spasilo skromnu hrvatsku zajednicu glavnog grada.
Posljednjih mjeseci, čak i godina, kad se govori o provedbi presude Ustavnoga suda BiH za Mostar, kojom se traži izjednačavanje vrijednosti gasa svakog stanovnika Mostara, bez obzira u kojem dijelu grada stanovao, priča se uglavnom završi na tom da ''HDZ i SDA dijele Mostar''. Klasična je to podvala sarajevske medijsko-političke zajednice koja da bi opravdala nerezonske zahtjeve ''svojih'', neminovno ulazi u relativizaciju stvari te u priču uvlači još nekog – u ovom slučaju HDZ.
Sreća u nesreći je kako sve moguće maske polako padaju. Sarajevo, bilo ono političko, bilo medijsko, polako implodira u sebe. Kada se to dogodi, ponajveću cijenu će platiti baš to Sarajevo, ugušeno u prljavštini i blatu neke svoje autistične vizije BiH.
Napad na Duju Šantića je snažna poruka stanovnicima moderne BiH. Napad metalnim šipkama i to iz zasjede u haustoru zgradu u kojoj stanuje, poruka je ne samo Duji Šantiću i njegovoj obitelji nego i svima nama. Poruka glasi – ne igrajte se traženja pravde i istine. Istina i pravda su već napisane i tu se više nema što tražiti.
I od podjela ima goreg – lažno jedinstvo. I još lažnije bratstvo. Ali to nekima ne dopire – ni do čega.
Što je dakle Radio Slobodna Europa danas na u Bosni? Je li uspjela europeizirati Bosnu ili je BiH bosnizirala Europljane?
Ako su zapadne službe prepoznale ulogu starih KOS-ovih mreža u islamskoj radikalizaciji u BiH u vrijeme rata i poslije njega i njihovu ulogu u ciljanom ulasku islamskog kapitala i organizaciji podzemlja kod Radončića, nisu mogli ne vidjeti je kod Bakira Izetbegovića.
Kontaktirajte nas