Hrvatska opet traži manje loše rješenje. Što se nas iz BiH tiče, nama nitko neće pomoći nitko dok ne budemo svjesni da moramo prvo mi sami sebi pomoći. Mi moramo jasno i nedvosmisleno znati što je to što želimo od sebe u BiH, to staviti na papir u vidu dokumenta i krenuti više jednom raditi na tome tražeći partnera u braći Hrvatima iz Hrvatske.
„Daidže“ su odreda bili kolumnisti i gosti komentatori u skoro svim vodećim tiskovinama koje izlaze u Sarajevu. Na radijskom i televizijskom programu zastupljeniji su od Kemala Montena i Hanke Paldum zajedno. Komično je kako su se „daidže“ utopile u šerbet autoviktimizacije koji ih okružuje. Istinski su „zabrijali“ da su neka prognana manjina. Pa tako Šarčević veli: „Časno je u svakom nacionalističkom ludilu i totalitarnom režimu, kako bi rekao Kolakowski, učiniti veliku izdaju, biti izdajnik naroda.“
Vanjska politika Hrvatske, odnosno aspekt te politike prema BiH imao je, čini se, onoliko faza koliko i Hrvatska predsjednika, koji su, po hrvatskom Ustavu, sukreatori vanjske politike zemlje.
U Katoličkom tjedniku broj 50. od 21. prosinca 2014., objavljena je analiza pomoći Vlade Republike Hrvatske Hrvatima u BiH za razdoblje 2012. - 2014. Članak prenosimo u cijelosti.
Kraj 2014., istodobno je i kraj sumornog četverogodišnjeg razdoblja obilježenog vladavinom stranke koja je na početku mandata, praveći vlast ignoriranjem izborne volje jednog suverenog naroda u BiH obećala Federaciju BiH pretvoriti u zapadnu Njemačku.
Ma koliko se Hrvatima u inozemstvu, a posebno onima u BiH, spočitava ‘uplitanje’ u hrvatsku državnu politiku, povijest pokazuje da glasovi izvan Hrvatske nikada nisu odlučili pobjednika bilo kojih izbora. Uvijek je to bio izbor ‘hrvatskih poreznih obveznika’, kako to vole definirati zagovornici ukidanja biračkog prava građanima u inozemstvu.
BiH živi na staklenim nogama i pod izvanjskim pritiskom i to iz razloga što je njeni stanovnici vide kao birokratskog monstruma koji im zatire ljudska i politička prava. Rješavanjem hrvatskoga pitanja – uspostavom barem izborne jedince koja jamči Hrvatima nesmetan izbor političkih predstavnika – BiH će riješiti značajan dio svojih unutarnjih problema.
Bilo je nekoliko (površnih) analiza o radu Vlade FBiH u odlasku. Kako sam ih kroz profesiju pratio malo detaljnije, a mnoge od ministara i upoznao, ne bi bilo loše podsjetiti na istinsku “ostavštinu” ove cirkuske skupine. Svoj rad Vlada je počela nelegalno. Sjednica Doma naroda na kojoj je izabran Predsjednik FBiH bila je mimo zakona, a Živko Budimir sa zamjenicima do danas nije preuzeo certifikate o preuzimanju mandata. Na žalost, nelegalnost je manji problem Vlade Nermina Nikšića.
Kampanja za izbore predsjednika Republike Hrvatske doima se kao vrlo maglovita i nezanimljiva. Kandidati vode kampanju uglavnom bez jasnijih odgovora na pitanja građana. Zanimljiva je bila posjeta triju kandidata Mostaru. Vidjelo se kako su oni koji su na bilo koji način povezani s tom državom pažljivo slušali i čitali što su kandidati tamo izjavili. Još su zanimljivije – opravdane! – oštre reakcije pojedinih portala.
Što ti se dogodi Rodijače, kud ćeš na Treći , pita se Ivkošić , čudeći se zemljaku Kujundžiji koji je samo nakon jednog pohoda u BIH , družeći se sa propalom pravaško platformaškom braćom usvojio unitarističku priču protiv Trećeg.
Aleksandar Dugin za kojeg se smatra da njegova promišljanja utječu i na najviše državne čelnike u Moskvi. Dugin je izgovorio sljedeći geopolitički program: „Mi ćemo osvojiti Europu, pripojiti je Rusiji. Europa će biti pod protektoratom Rusije u sklopu Euroazije“. Geopolitičkog nestašluka ne nedostaje niti novoizabranom predsjedniku Turske Recepu Tayypu Erdoganu. „Nitko ne može osporiti pravo Ankare da intervenira u Egiptu, Siriji, Iraku, Palestini i Bosni i Hercegovini“, poručio je Erdogan. Dakle, on ne govori o pomoći nego o „intervenciji“.
Umjesto bajke da Hrvatima pripada cijela BiH, i snova o Bratuncu i Kalesiji, gdje ih i nema, bolje bi bilo fokusirati se na krajeve gdje žive i gdje su opstali, i omogućiti im da tu upravljaju sobom i svojim resursima. Prošlo je vrijeme kad se Hrvate u BiH moglo promatrati kao vječne, odane graničare, nižu vrstu koja je uvijek tu kad zatreba, a inače ne mora imati politička prava ako tako smatra npr. američka ambasada.
Budući da dr. Milan Kujundžić, prema izjavi dr. Andrije Hebranga, nije ni sudjelovao u Domovinskom ratu, mi, branitelji oboljeli od PTSP-a, koji podržavamo Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, kao jednu od tri federalne jedinice u Bosni i Hercegovini, opraštamo se od kandidata za predsjednika RH, dr. Milana Kujundžića s pjesmom „Moj Milane, kad u vojsku pođeš“
Kujundžić je od danas persona non grata u BIH. Hrvati u BIH koji mahom glasuju za političke opcije koje u BIH zagovaraju federalizaciju i ravnopravnost neće mu dati niti glasa. Lik je sam tako odlučio. Isto tako svaki Hrvat iz BIH koji živi u RH ili iseljeništvu a koji se solidarizira s hrvatskim pitanjem u BIH ne treba mu dati glas. Kao i svi prijatelji Hrvata iz BIH u Hrvatskoj koji se solidariziraju s nama.
Kolika je licemjernost i neiskrenost namjera najbolje pokazuje baš Valentin Inzko, ne samo svojim odlukama koje su BiH sunovratili jedno 10 godina unatrag, nego općenito svojim ponašanjem i mentalnom ograničenošću koja ga čini izvrsnim izvršiteljem tuđe volje i namjera sviju onih kojima je u cilju tobože boriti se za pravednu budućnost BiH, a raditi sve da do iste ne dođe.
Kontaktirajte nas